Sljedećih dana objavit ćemo najbolje učeničke radove s Tropletova literarnoga natječaja za 2022. godinu. Biti će objavljeno po pet najboljih radova učenika osnovne škole i pet radova učenika srednje škole koji su dobili pohvalnice.
HKZ Troplet
Kako je lijepo živjeti u miru
Kišilo je. Sunca nije bilo. Tamni, tmurni oblaci obuzimali su nebo. „Danas nitko nije uradio ništa loše, barem danas“, prošaputao je mladić. Razne gadosti se događaju u svijetu svaki dan, rat, sukobi, problemi u obitelji. Da je sjediti u miru, ne misliti o svemu ovome.
Mihael je sjedio, ali ne u miru. Iako je kišilo, bilo je vruće. Nepodnošljivo vruće. Vrućina mu se kotrljala niz leđa ostavljajući za sobom tragove znoja. Odjednom je čuo pucanj. Divno. Samo mu je još i to trebalo. Da je imao alternativu u ovome životu koji trenutno proživljava, rado bi ju uzeo. No, ovo je bila jedina mogućnost. Svaki dan svoga života Mihael dobije samo jednu stvar- šah-mat. Obuzeo ga je bijes. Dok on ovdje sjedi, znojeći se, strepeći za život sebe i svojih voljenih, netko se u svijetu zabavlja kao nikada. Netko u svijetu ima mira. Živi život bez strepnje, bez straha.
Čuo je svoju majku kako vrišti. Dotrčao je u kuhinju gledajući ju kako leži na podu. Dobila je još jedan napad panike. Nekontrolirano je plakala i sebi je nešto mumljala u bradu. Zvuk puške budi strašna sjećanja za nju. Suze su joj tekle niz obraze, izgledale su kao dijamanti, bistre.
Mihael je, po svemu sudeći, dosta sličio svojoj majci. Imao je istu, blago kovrđavu riđu kosu i isti oblik lica. Jedino su mu oči bile drugačije od njezinih. Dok je ona imala smeđe, njegove su bile plave. Jedino što je naslijedio oca bili su geni, imao je njegovu visinu. Bio je visok 186 centimetara, što je poprilično rijetko za dječaka od petnaest godina.
Pokušao je smiriti ženu ispred sebe. Ne uspijevajući, šapatom joj je govorio svakakve beznačajne riječi, prazna obećanja. To ju je nakon nekog vremena, izgleda, smirilo. Znao je da se ono što je obećao neće dogoditi, a to je znala i ona. Ipak, postojalo je nešto tako utješno u tim riječima.
****
Uzimajući doslovno ništa sa sobom, Mihael je izašao vani. Išao je na svoje mjesto. Iskreno govoreći, nije bilo nešto posebno, ali u njemu je stvaralo euforiju.
Kada je došao, sjeo je na travu. Mjesto je izolirano, daleko od ljudi, daleko od rata, usred šume, što je i prednost i nedostatak. Ovdje ga nitko ne može niti čuti niti vidjeti. To je bio i blagoslov, ali i prokletstvo. S jedne strane imao je privatnost i tišinu, a s druge strane, ako ga, recimo, napadne divlja životinja, to ne bi bio lijep prizor. Bio je okružen narcisima i maslačcima. Iskreno, htio je pobjeći. Pobjeći od svega. Da odagna misli, počeo je praviti vijence od cvijeća. Nije bio siguran zašto, ali to mu je davalo neku vrstu utjehe.
Legao je, gledajući u plavu boju neba, potom podižući ruku u zrak. Sunce ga je udarilo u oči, zaslijepljujući ga na trenutak. Kiša je počela sipiti preko sijajućeg sunca. To bi ga podsjetilo na svoj život prije rata. Prije ubojstava, pucnjeva i jada. Naježio se. Kiša ga je podsjećala na trenutke koje je proživio kada je bio mali, kada je išao vani sa svojom mamom i svojim tatom i uživao i u kišnim danima. Poslije toga bi se vratili kući i svi bi bili mokri do temelja. Ali, njegov otac je otišao u rat. Može se reći da bi Mihael uradio sve samo da se to nije dogodilo. Učinio bi sve samo da nije otišao. Na kraju je otišao i s ovog svijeta, ostavljajući Mihaela i njegovu majku da tuguju za njim. Mihael bi često sjedao za očev klavir. Svirao je njegove najdraže melodije njemu u čast. Njegov se život izokrenuo u samo jednoj noći.
Kako bi lijepo bilo živjeti kao prije. U miru.