Sljedećih dana objavit ćemo najbolje učeničke radove s Tropletova literarnoga natječaja za 2022. godinu. Biti će objavljeno po pet najboljih radova učenika osnovne škole i pet radova učenika srednje škole koji su dobili pohvalnice.
HKZ Troplet
Igra mira
Kada su noći bile kraće, a samim tim dani bili duži, svraćao je jedan pjesnik u park gdje su se, kako već to biva, uvijek ista igrala djeca.
Pjesnik je dolazio, manje-više, uvijek u istim skutama, umjetnički poderanim, nezgrapno nanovo ušivanim, s brižnjom u očima, hladnoćom na licu, mislima koje samuju, mislima koje lutaju i koje se gube pa ponovno nalaze.
Djeca, kao sva djeca, bezbrižna kao cvijet dugačkih livada, željna igre kao list breze na povjetarcu, nevinih, a znatiželjnih očiju što ne gledaju prošlost niti budućnost.
Kako je pjesnik odušak pronalazio u predvečerjima promatrajući djecu i njihovu igru, vraćajući se počesto u prošlost i svoj hladni, razočarani lik, zamjenjivao u onaj iskreni, dječački, no čim je počeo uživati, kako to u životu obično bude, djeca počeše igrati neku novu igru.
– Što se to igrate djeco? Upitao ih je pjesnik, ozaren onim što vidi.
– Igramo se rata. Odgovoriše djeca pomalo ponosno.
Na to im pjesnik reče:
– Zašto se igrate rata? Zar ne znate da je rat strašan? Igrajte se mira!
Djeca su shvatila da je bolje igrati se mira te se okupiše u krug i raspravljaše kako će se igrati mira, ali nisu pronašla načina.
Tada jedno od hrabrije djece strašljivo pristupi i ispod plavog oka upita književnika :
– Striček, a kako se to, kako se igra mira?
————————————————————————–
Zaista, djeca se znaju igrati rata, no ne i mira. Zašto? Stalno su slušala kako su stariji ratovali, kako su svoje ratove nazivali slavnima, kako se naoružavaju te kako im je oružje postalo neka strašna ljubav – proizvode ga, kupuju pa prodaju, kako bi se onda djeca što uvijek slušaju o ratu znala igrati mira?
Krist je došao da odrasle i djecu nauči, ne igru mira, nego život mira. Uči nas kako isključiti iz svih ljudskih odnosa svaku mržnju, laž, nepravdu, nasilje; uči nas kako čovjek može biti za drugoga čovjeka svjetlo, a ne mrak, kako narod narodu može biti suradnik, prijatelj, pomoćnik, a ne neprijatelj, porobljivač, tlačitelj.
Tko sije mržnju žanje smrt, tko sije ljubav žanje mir.
Društvo koje je zaboravilo svoje korijenje, vjetar lako nosi od mjesta do mjesta, brat koji je zaboravio brata, sestra koja je zaboravila sestru, djeca što su zaboravila roditelje, i svi oni što žive u radosti i bezbrižnosti zaborava široka su debla hrasta bez korijenja.
Prošlo je mnogo ljeta od kada je pjesnik ponovno došao u park, sa malo strepnje približavao se brezama što rastu i lišće bacaju ondje.
Djeca više nisu ona što su bila onog ljeta, sada su nova, ali djeca kao djeca, uvijek ista, uvijek prljavo – čista.
Navikao se stari i zaboravljeni umjetnik opet dječjim osmjesima, sada bi im čitao pjesme što je za njih pisao.
Predvečerja su prolazila, tiho i polako, sve do jednog predvečerja kada djeca nisu opet zapitala :
– Kaži nam, striček, kako se igra, ta igra mira?