O MIRU JEZIKOM TROPLETARA

Troplet je još jednom pozvao našu hrvatsku mladež (u BiH) da se ogleda u vještini pisanog izražavanja. Za polaznike osnovnih škola tema je bila Lijepo je živjeti u miru, a srednjoškolci su imali nešto zahtjevniji zadatak: Mir je djelo pravde.

Vrijednosni sud pristiglih uradaka, kao i uvijek, nije bilo jednostavno donijeti. Svi koji su sudjelovali potvrdili su ne samo da su ovladali hrvatskim standardnim jezikom, nego i da su iznimno okretnu u izražavanju vlastitih osjećaja i misli.

Kako u ovim nemirnim vremenima svi osjećamo krhkost mira nije začudno da se to može osjetiti i u radovima naših tropletara (onih koji su odgovorili na Tropletov natječaj).

I zar je čudno da se u govoru o toliko željenom miru nađu i traumatična sjećanja na ne tako davna vremena: „Panika i žamor zavladali su, roditelji su skupljali svoj život u torbe pokušavajući preduhitriti neizvjesnost koju je nosio oštar i nepoznat zvuk parajući nebo iznad doline. Avioni su donijeli strah i nemir gađajući obližnju tvornicu koja je pretrpjela veliku štetu. Okupili smo se u skloništu. Pogled mi je zastao na ocu koji je sestri grčevito držao zatvorene uši pokušavajući je zaštiti od detonacije. Meni su stavili velike zaštitne slušalice koje je otac koristio u radu. To je izazvalo glasni smijeh moga mlađeg šestogodišnjeg brata, koji me nazivao svojom spasiteljicom. Baka i djed širokim su i uznemirenim pogledom odavali veliki strah za našu budućnost, a majka je brižno raspoređivala zalihe hrane koje smo ponijeli.“ (Iva Križanović)

Svijest o tome da je tu nedaleko od nas neki drugi narod i neki drugi ljudi u onom bolnom, kaotičnom, doživljenom bezizlazu krik je koji iznova traži nadu i svjetlo. I u svakodnevnom oči vide, a srce sluti tragove te prošlosti koji nikako da prođe, koja se otima zaboravu: „Otac je jutros vikao na televizor. … Morate razumjeti… moj otac je jednostavan čovjek, školski primjer naivčine s dobrim namjerama.

I zašto se otac jutros svađao s televizorom? Jer je na ekranu ponovno vidio duh prošlosti, lice krvnika skriveno iza maske političara.“ (Miro Jelečević)

Ili se svakodnevni prizor pretvara u pokušaj razumijevanja: interpretaciju. „Pokušao je smiriti ženu ispred sebe. Ne uspijevajući, šapatom joj je govorio svakakve beznačajne riječi, prazna obećanja. To ju je nakon nekog vremena, izgleda, smirilo. Znao je da se ono što je obećao neće dogoditi, a to je znala i ona. Ipak, postojalo je nešto tako utješno u tim riječima.“ (Klara Zirdum)

I zar je onda čudno da u svijetu koji nas okružuje pokušavamo pronaći sliku koja bi mogla izreći što je mir (i uobličiti ga u stih):

„Mir je gledanje ptičjeg leta.

I hranjenje ptica.

…

Mir je kad piješ čaj u zimsku večer.

I cvrkut ptica u lijepe ljetne dane.“

                                                (Lucija Miškić)

Ili pak izreći prozom: „Mir je, primjerice, i u onome malenom leptiriću koji žurno i veselo leti kraj nas. Mir je u onoj lokvici vode preko koje svakodnevno prolazimo, a ona se ne buni jer je naučila da je mir najbitniji.“ (Antea Dugandžić)

I ta spoznaja o važnosti mira trajna je zadužbina čovječanstva, ali iskustvo svijeta pripovijeda drugačije priče pa i naši mladi uočavaju nesrazmjer između  onoga kako bi trebalo biti i onoga kako jest. „Od malena me uče da pravednim svijetom hode pravedni ljudi, ali mi svijet šapuće druge riječi: ‘U sebičnom svijetu, sebični uspijevaju.’ Onaj tko se smije, u duši krije bol. Onaj koji pjeva najljepše pjesme, u mraku svoje sobe čezne za slobodom. Nikad nisam čvrsto stajala na tlu. Radije bih bila ptica. Promatrala bih svijet iz visina. Vjerujem da bi mi tada bio ljepši. Uživala bih osluškujući slatke riječi Istine i vjerujući u Mir, jedini izvor radosti.“ (Petra Milinković)

I stoga nije čudna tjeskoba koja se da osjetiti u iskazima najmlađih među nama. „Teško je pobijediti unutarnji nemir kad ti pogled zaklanjaju krila crnih, zahrđalih sjena, dok uplašen osluškuješ i čekaš sljedeći vrisak i pitaš se hoće li biti tvoj.“ (Marina Gvozdenović)

Ili pak isto i drukčije: „Nestalo je dijete koje je nekoć bezbrižno otkrivalo svijet, nadajući se da iza svakog kutka sjedi po jedan anđeo i svima govori ‘Dobar dan!’.“ (Dajana Grgić)

A negdje ipak treba (i mora se) pronaći utočište: „Lijepo je zauvijek vjerovati u dječje bajke i da je moj otac – moj heroj koji će me zaštititi od svega zloga. … Moj otac je u tom ratu izgubio mnogo dragih i milih ljudi. U samo mjesec dana ostao je bez brata, rođaka i prijatelja, ali se i dalje moli za mir. I dalje se moli da svi živimo u slobodi. Moj otac je moj heroj.“ (Ivana Grabovac)

I kada postanemo svjesni da je unutarnji mir od iznimne važnosti: „Mir u nama samima je od nemjerljive važnosti. Osobni mir je ono što nam pomaže postići sigurnost i spokoj te izbjeći tjeskobu i kaos kako bismo naš život učinili boljim.“ (Lucija Galić)

Ne smijemo izgubiti iz uma: „… Bog je kao ponudu uokvirio u život u skladu sa deset zapovijedi. Život van okvira donosi nemir.“ (Sara Novak) Te puni pouzdanja nastavimo s nadom: „Kada na kraju svete mise svećenik vjernicima kaže: „Idite u miru!“, on nam tim izrazom ne govori samo da idemo svome domu, da je gotova sveta misa, već da idemo i nastavimo živjeti mir koji nam je na misi darovan, da ga nosimo svima koje susrećemo, da u miru živimo po pravilima kojima nas uči Biblija.“ (Pavle Jelica)

Kako bi mogli biti dostojni sebe:

„Sanjam, vjerujem, ne sudim!“ (Josip Polić)

A ipak i uz to kao da je potrebno još nešto, možda: „Strpljenje ne znači sjediti i čekati, već gledati unaprijed. Gledati u trn, a vidjeti ružu, gledati u noć, a vidjeti dan. Jer oni koji ljubavi u sebi imaju strpljivi su i znaju da mjesec treba vremena da postane pun.“ (Marija Budimir)

Još jedan govor o onome što nam je upriličila naša mladež odazivom na Tropletov natječaj završit ću zahvalom svim sudionicima i jednom mišlju Ralpha Walda Emersona: „Ono što leži iza nas, kao i ono što je ispred nas beznačajna je sitnica u usporedbi s onime što leži u nama“.

Marko Tokić