ISKAZANE PREDNOSTI MIRA
Iz godine u godinu plodno izrasta Tropletov književni natječaj i svojim animiranjem škola, humanističkim i odgojnim nastojanjem pojedinaca i literarnih skupina – postaje značajnim načinom afirmacije pisanog izražavanja mladih osoba. Takvim usmjerenjem i sudjelovanjem pokazuje rivalstvo s drugim htijenjima u književnom životu. Takav je književni natječaj uz Šopove dane na Plivi, ili nagrada za kreativce udruge Vedrina, ali i natjecanje za najbolje poštansko pismo. Usputno navedeni natječaji dohvaćaju posinjenje, filijaciju teme življenja u miru, međutim, vizionarski Troplet je savjesno izabrao posve uključive teme: za osnovne škole Lijepo je živjeti u miru a za učenike srednjih škola Mir je djelo pravde. U natječaju za osnovne škole dominantni su pojmovi lijepo, živjeti i mir, a unekoliko „viša“ tema, za srednje škole, naslanja se na spomenutu osnovnoškolsku pa se u njoj javljaju ključne riječi mir, djelo i pravda
Potpisnici sastavka evanđeoski su pokazali pet ili dva talenta i oni se kritički umnažaju. Usto sastavci govore iz svoga naraštaja, vidno se zauzimaju za zvjezdano nebo, uviše, i budne moralne prosudbe, na ozemlju, a bez zadrške smjelosti kazuju i za odrasle. Odluka za isticanje najboljih radova, zapravo izdvajanje užeg izbora među svima koji su sudjelovali, određena je estetskom, izražajnom kakvoćom, ali i etičkim stavovima koji jamče prednost i budućnost za mlade ljude. Dobitnici nagrada, a to su pohvalnice i novčani iznos, za natječaj na razini osnovnih škola, rado su primljene u Orašju, Mostaru, Viru kraj Posušja i Travniku. Nagrade za najbolje radove srednjih škola „otišle“ su u Mostar i Žepče, Banja Luku, Travnik i Čapljinu, ali su i odazvana mjesta na natječaj za valjanu pohvalu.
Estetska postignuća u pisanim uradcima izlaze na literarnu mapu i postaju prednosti u pisanom izražavanju. Nakon užeg odabira sastavaka uvršteni su izvrsni radovi ali i oni koji su podjednake ili srodne vrijednosti. Radove je izmamio dobri Duh svega što vlada svijetom i skrivenostima uz njega, ali i popratani, radni literarni proces kojemu se daje osjetan pečat.
Uz obavijest o izboru najboljih radova Tropletova literarnoga natječaja za 2022. godinu, zapravo o nagrađivanju mladih pisaca za njihove jedinstvene sastavke, dometnut je kompozicijski razveden crtež Pabla Picassa u kojemu slikar prikazuje pticu koja kljunom „hekla“ male cvjetiće, od sijena, od konaca, od vunene rudice – kao da izvodi kukičanje egzotičnih (japanskih) slova.
Polazno su i u radnoj formi sastavci nastali vlastitim nadahnućem te brižnom provedbom do zgotovljena, cjelovita i umivena uratka. Uvid u radove pružali su nastavnici, odnosno profesori hrvatskoga jezika i književnosti (neki se mentorski potpisuju uz učeničke sastavke). Na polju moderne i fragmentarne izražajnosti kroz sastavke se tehnički uočava trag e-pisanja, uspostava prve inačice te „sravnjivanje“ rukopisa do njegova završna oblika. U komunikacijskom pogledu usvojeno je da su radovi slani e-poštom, što je dakako prednost u opetovanoj dostupnosti zaprimljenom literarnom gradivu.
Tropletovski duh je nanesen, upleten u brojne radove. Učenik s literarnim sklonostima, Miro Jelečević iz ravna Orašja, piše da je nakana njegova sastavka istaknuti osobitost vlastitoga oca i svih drugih očeva „kojima je mir njihove djece svetinja“. Marljiva Sara Novak iz mostarske škole zamjećuje da „mir i ljubav se samo ljubavlju brane“ te da je lijepo živjeti u miru kad „imamo svoje nebo koje je u prijateljstvu s Bogom.“ Stihovnim izrazom Josip Polić, sudionik školovanja u Viru kod Posušja, priznaje da uči vjerovati životu „ma kako neznatan bio“. S obzirom na uočljive vrtloge života Klara Zirdum iz travničke kotline pomišlja da je nekad bilo više mira te prinosi čežnju: „Kako bi lijepo bilo živjeti kao prije. U miru.“ Glede izložene teme o ljepoti mirna življenja, darovita Lucija Galić od Mostara grada tvrdi da je neodgodivo bitan mir u svijetu, ali podjednako „mir u nama samima je od nemjerljive važnosti“.
U izabrani srednjoškolski krug sastavaka izrazite vrsnoće, koji tretiraju mir kao djelo pravde, ušao je najprije rad Petre Milinković iz biser Mostara u kojemu stoji da je mir „dar Neba nama smrtnicima“ i otvara pitanje kada će ga „mlada duša smjeti okusiti“ u dostupnoj punini. Slijedi ga sastavak Frana Mrkonjića, žepačkoga srednjoškolca, u kojemu se ljudske ruke nazivaju „rukama Zemlje“ jer su one „najpouzdaniji alati nama dostupni, poput nekih fiziomehaničkih tvorevina“. Vrijedna banjalučka učenica Maja Školjić smatra da mala riječ mir od „svega tri slova nosi ogromno značenje na svojoj tinti ili glasu“. Iz plemenitog Travnika dospijeva dijaloški glas Darka Tusuna sa stavom: Krist je došao da odrasle i djecu nauči ne igru mira nego život mira.“ I nikako na zaleđu, rad Marije Budimir iz cvjetne Čapljine navodi čitatelja na iskustvo kako „drvo nema vrijednost kad se usporedi sa zlatom, ali kada se davimo u moru ne hvatamo se za zlato već za drvo, odnosno dasku.“
Kao što je crtež trag na listu papira tako je i rukopis trag na papiru. Posve je razvidno da su mlade spisateljice i spisatelji upotrijebili šest primarnih boja, bilo da su pisali u prozi, većinski i svježe, ili kadšto u stihovima, ne manje nadahnuto. I boje imaju valne dužine kad se puste kroz bijele svjetlosti i prizmu. Iskazana moralnost stvaranja neodvojiva je od osobnosti. I domoljubna svijest se prožima sa savješću, što je svakako izgledno lice dostojanstva.
Prisutnost mira je neugasiva potreba za očuvanjem i snaženjem dobrobiti čovjeka, višekratno je trebanje za činjenje dobra, poniznošću. Stoga je i predmetom raznih disciplina, primjerice filozofske, sociološke, religijske, povijesne… Zacijelo je tema mira planetarna, iz počela, kao što meteoriti imaju svoje roditeljsko tijelo u svemiru. Izvjesno je svojstvo mira da ne dolazi sam od sebe, promiče ga vizija dobrote, daruje ga beskrajno milosrđe, ali se svakodnevno gradi i nastojanjem svakoga pojedinca. Posve je razvidno da mir odaje dovoljno prostora u sebi i uokolo jer odašilje trajne pa time i kršćanske vrijednosti, ali polaže pravo i na opće univerzalne vrjednote. Njegovu prisutnost ili odsutnost iskusio je čovjek nasamo, a podjednako tako nezaobilazno je tražen u braku, više no poželjan u obitelji pri razgovoru i za stolom, raspolaže ga obazriva susjedska zajednica, spremno se upleće u vazda promjenjiv svijet.
Antun Lučić