NISAM ZNALA, NISAM VJEROVALA… Organizirani politički i pravni nered?

NISAM ZNALA, NISAM VJEROVALA… Organizirani politički i pravni nered?

Objavio  Stjepan Androić

Foto: Shutterstock

Mnogi su propisi proturječni ili nejasni, pa i bez sankcija, stoga su kao takvi i neprovedivi u praksi. Krivaca ima više. Već se mnogo pisalo ne samo o odgovornosti političara i državnih dužnosnika za kriminal, korupciju i zloporabu dužnosničkih ovlasti, nego i o njihovoj indolentnosti, koja zapravo upućuje na prešutno pristajanje na korupciju i kriminal. Krivci zatečeni s »prstima u medu« najčešće se opravdavaju frazama: »Ne osjećam se krivim« ili po uzoru na hollywoodske krimiće šute odgovarajući najčešće: »Nemam komentara.«

Postavlja se pitanje imaju li političari kao državni dužnosnici pravo »ništa ne znati« odnosno izbjegavati odgovore upućivanjem znatiželjnih novinara na niže dužnosnike ili odgovorne menadžere (direktori i članovi uprava), od kojih su neki u pritvorima. Sada je u modi spasonosna fraza: »Pitajte njih« ili protupitanje: »Tko vam je to rekao?« Zbunjeni novinari, ali i javnost, ostanu zatečeni takvim neodgovaranjem i protupitanjima. Nažalost, ni do danas se stvari nisu promijenile, mijenja se samo stil komuniciranja.

Međutim, ostaje dilema može li se i treba li se u Hrvatskoj njezine političare i dužnosnike uvjetovati da budu budni u traženju odgovornosti ili i dalje dopuštati pojedincima ili povezanim interesnim skupinama nastavljanje stanja pogodovanja »miljenicima« ili čak izravnih krađa državne ili javne imovine.

U gospodarskom poslovanju previše se toga prikriva zaštitom prava »tajnosti«, a kada propusti, sukobi interesa, korupcija i zloporabe izbiju u javnost, započinju naivna opravdanja da se sve radilo radi zaštite općega dobra, dakle u javnom interesu. Tada politika pokušava uvjeravati javnost da nisu mogli sve znati ni kontrolirati i da nije njihov posao baviti se »sitnicama«. Ako je sitnica milijun kuna državne tvrtke na računu kućanice ili nekoliko milijuna u aktovci nađenoj u susjedovoj garaži, postavlja se pitanje što je sitnica. Nažalost to su sve pokušaji manipulacija javnim mišljenjem radi izbjegavanja odgovornosti.

Ostaje dilema može li se i treba li se u Hrvatskoj njezine političare i dužnosnike uvjetovati da budu budni u traženju odgovornosti ili i dalje dopuštati pojedincima ili povezanim interesnim skupinama nastavljanje stanja pogodovanja »miljenicima« ili čak izravnih krađa državne ili javne imovine

Takvim ponašanjima odgovorni dužnosnici dopuštaju pokajničku malu kritiku vlastite indolentnosti, ali ne preuzimaju stvarnu odgovornost, nego tvrde da su imali previše naivnoga povjerenja u poštenje svojih suradnika. Nakon izbijanja afera odgađaju se javna priopćenja i upućuje na čekanje rezultata nadležnih tijela, poznato javnosti kao krilatica: »Neka institucije rade svoj posao.« Kako protekom vremena institucije »spavaju«, mnogi slučajevi okončavaju zastarama. Kasnije, pozivajući se na zastaru kao pravni institut, neosuđivani kriminalci u javnosti se proglašavaju nedužnima i neosuđivanima. To je formalnopravno točno, ali ne činjenično. Događa se da kao tobože »nevini« prijete drugima osobnim tužbama za uvrjede i klevete i odštetnim zahtjevima. U nekim zapadnim zemljama (primjer Kanada) vode se posebne službene evidencije o osobama koje su izbjegle svoju odgovornost ili obveze u gospodarstvu pozivanjem na zastaru. Kako u budućim poslovanjima poduzetnici ili menadžeri teško ostvaruju poslovnu suradnju, mnogi izbjegavaju pozivanje na prigovor zastare.

Pribroje li se takvomu našemu ponašanju gospodarstvenika i direktora i propusti mjerodavnih državnih tijela ili brojne istražne i procesualne namjerne pogrješke, koje kasnije otežavaju utvrđivanje ili izbjegavanje odgovornosti, nastane stanje programiranoga pravnoga nereda. Ako se tomu pridodaju i načelna mišljenja ili neka presuda Ustavnoga suda, kojima se objašnjava da bi neko naknadno drugačije rješenje, možda i zakonito, proizvelo veću štetu od koristi, nered je potpun pa vrijedi izreka: »Lov u mutnoj vodi nije uvijek uspješan.«

Konačne posljedice takvoga stanja višestruko su štetne jer se Hrvatska doživljava kao država u kojoj se događa uspješna pravna zaštita lopovluka sa svrhom da nitko ne odgovara i da se ne doznaju stvarni nalogodavci.

Takvu stanju pridonosi i ponašanje pojedinih političkih stranaka, koje se u zabludi često poistovjećuju sa svojim pojedinim članovima, misleći da njihovom obranom štite i sebe, umjesto da konačno shvate da takvi kriminalni pojedinci obilježavaju sve njih.

Dakle, političkim strukturama manjka unutarnje vlastite hrabrosti za priznanje vlastitih pogrješaka. Čekanjem i odgađanjima dopušta se drugima pravo na sumnju. Brojne nedovršene afere ruše ugled Hrvatske, odgađaju dolazak pravih investitora, a privlače manipulatore s nepoštenim namjerama. Zato utvrđivanje političke i kaznene odgovornosti pojedinaca s imenom i prezimenom mora postati prioritet. Tako npr. iz slučaja »Agrokor«, odnosno »Fortenova«, proizlazi ne samo politička odgovornost, nego i odgovornost odvjetničke kuće koja je pripremala i pisala sporni zakon i davala informacije za suprotne stranke. Ne zna se ni tko je stvarni vlasnik ni njegova adresa, ali zna se da profit ipak odlazi iz Hrvatske.

Nitko ne postavlja pitanje odvjetničke odgovornosti. Odvjetnička komora glasno šuti unatoč činjenici da ima svoja pravila o tome, a posebice o odvjetničkoj etici. Zato se i ponovila slična situacija i u slučaju s Inom. S tim u vezi valja podsjetiti i na goleme gubitke mirovinskih fondova (to su gubitci građana osiguranika).

Nepoželjna je i pojava da neki odvjetnici pod utjecajem amerikanizacije pravosuđa medijski manipuliraju svojim izjavama u svrhu obrane pojedinaca, a sebe reklamiraju stvaranjem dojma o svojoj posebnoj stručnosti, pokušavajući istodobno vršiti neizravan pritisak na sudstvo.

IZVORGlas Koncila br. 48/2022.