Poezija nedjeljom (25.)/HKV

Gabrijel Jurkić: Jesenske magle, 1939.

Zvonimir Šprajcer

(1894. – ?)

U STAROJ SOBI

Sa ormara dunje u otmjenom muku
mirisne i zlatne po svoj sobi liju
žuti miris voća. U kutu se smiju
kumrikuše dvije u slatkome guku.

Na starinskom satu kraj zavjesa sivih
sati sporo idu i hrapavo tuku,
u bonom im molu i dosadnom zvuku
jeca mračna starost usnulih i živih.

Po ćilimu starom prašina je pala
i svečanom šutnjom prekrila je davno
već zamrle sanje i sjećanje slavno
u vremena naša kišljiva i mala.

Svake noći tužna tamo baka voli
sjediti uz pendžer osušena oka,
na usni joj šapat i tuga duboka:
mladosti se sjeća – a za nas se moli.

Eugenija Šah Knopfaro

(1861. – 1928.)

GLEDAM…

Gledam gdje dalekom pustom već se blijedo sunce gubi,
Gledam kako prva sjena nebosklon široki rubi,
Kako jablan ponositi diže k nebu krošnju staru,
Kako trepti nježni cvijetak u svom zadnjem žaru!

Gledam gdje dalekom pustom prah se gusti u šir vije
Kô da hoće nemilice da pod veo grub je skrije,
Gledam kako nijemim krajem već se spušta jesen blijeda
Kao što na sjetno čelo pada kosa sijeda.

Gledam gdje dalekom pustom sve u zraku nešto plovi,
Ne znam je li lišće žuto il su ljudski zlatni snovi,
Stvarajući sladkom sbiljom one bajne, rajske priče,
Gdje sred pustih razvalina čarni život niče.

Gledam gdje dalekom pustom izgubljena lasta lijeće,
Kako hrli u čeznući za domajom svoje sreće,
Gledam kako zvijezda plamti u magičnom, bajnom sjaju,
Gledam gdje dalekom pustom lebdi san o raju…

Frano Alfirević

(1903. – 1956.)

DRVORED

Stabla u dugom, dugom redu
poput mirnih, nepomičnih četa.
Dno ne vidim ni visinu blijedu.
Čini se: idem na kraj svijeta
po tome sutonskom drvoredu.

I uvijek mislim, da ću sresti
na dnu neko blago otkriće,
nešto od čega zamiru svijesti,
dolinu mira, il divno biće,
il neke nadzemne vijesti.

Stupam tako pognute glave,
ne misleć ništa, kao u snu;
i idu stabla, dišu trave,
nešto me vuče tome dnu,
idem ko izvan jave.

A uvijek nađem vode zelene
i vodoskoke u snježnom prahu,
samo šum voda i velike sjene
stabla u opojnom dahu.
Šum silno živ obasja mene.

Ko da sve bučno, burno teku
te mnoge vode kroz mene svog,
mladošću vječnom blistaju, sijeku
livade predjela tog,
i dušu odnose meku.

Tu stane svaki bol i spi
ko školjka u travama dubina.
Tu usne i slika ljubavi
i živi samo sjaj svježina.

U vodi gledam blijedi lik,
u zaboravu svjež kao jelen
kad prospe silno mladi krik.
Život je tu kao zimzelen,
beskrajno tih i nježan lik.

Ne čezne ništa srce lako
u čunu preko zvučnih struja,
i sve od čeg sam mnogo plakô
vraća mi večer čistoćom ruja,
i bol mi biva pjev slavuja.

Tugomir Alaupović

(1870. – 1958.)

PRVI SNIJEG

Nehajno mi padaš; zar ti nije žao
Da okaljaš halju o zemaljski kao?
U vedrome visu negdašnjeg ti stana,
Odakle si padô kano rosa rana,
Od biserka suzu izmamljivô čistu,
Okrepicu slatku leptiru na listu, –
Mrče se i vuku oblačine trome,
A tu suhe grane svijajuć se lome.
Srce me ne boli što se svela svija,
Što pod teškim trhom ocvjetala klonu:
Bez životne iskre na zemaljskom tronu
I onako mnogi suhi panj se njija.
Obasjavan suncem sreće i sudbine
U proljeću vječnom novome se nada:
A u kužnom zraku zdrava klica gine,
U poletu prvom smjela duša pada…

     Obaraš se tromo, zvjezdice ti ledne
Baš kô uspomena razorenih sanja:
Ona avet crna što nam krvcu pije,
Od nemila što nas do nedraga ganja.
Vrla krv se mrzne, mozak ti se suši,
Bistar pogled crna obastire tmina…
Krasno pauk mali sitne žice prede,
Al velimo ipak da su – paučina!

     Obaraš se tromo, kô da ti je žao
Da na cvijetak nježni ne bi leden pao.
Ocvalo je cvijeće za sretnijih dana,
U ruci mi evo samo suha grana.
To je ruža bila, cvala, mirisala, –
Ona mi je dala…
Ali drugom srce. – Pjesnička je proljet
Rumenilo ruže, pa nek mu miriše!…
Patio sam ljuto, a sad sve mislim:
Pa Bog znade koga ljubila je više!…

     Obaraj se samo munjom, strelimice,
Priroda te čeka da golotu skrije;
da za život spremi jošte zdrave klice,
Dokle žarko sunce snova ne ugrije.
Priroda se brine, – al golotu ljudsku
Tko će toplim plaštem meko da odije?
Tko će gajit klicu što životom buji
I u proljet prvu hoće da proklije?
Nek se život mrzne, nek golota sijeva
Kô po pustom groblju blijeda mjesečina!
Bar će ukočena da izmami smješak
Na usnama mnogim zemaljskoga sina!…

Jozo Markušić

(1880. – 1968.)

U BOLESTI

Od zanosa ja sam pjesnik – ja sam pjesnik pa što sada?
Čovjek mora pjesnik biti od ljubavi i od jada.
Pametnu je već to dosta; al ne rekoh svega time:
Od pjevanja mojih mnogih silna bolest pograbi me.

Ne znam kakva bješe bolest; ležao sam poput mrca.
Poslaše mi po l’ječnika što tek l’ječi grješku srca;
I taj l’ječnik reče samo: moj pjesniče zlo je po te;
Strašna bolest od utvara; ti su drugi don Quijote.

Time mi je i l’jek reko… odmah stvorih album sebi –
U pjesnika strast je silna – nek je album u potrebi!
Kad ne smiješ mislit ništa – tako bolest spopane te –
Bar ću pisat po notesu, haj zanose svoje svete…

I tako ti živim sada. A zima je došla znate.
Gledam groblje vlažno, mutno i jablane samotate.
Na granama što još osta pusta lišća pa da gnjije,
Najbolje bi bilo jošte da listalo nikad nije.

Posvuda je magla pala, splakalo se nebo c’jelo;
dojam silan, čini ti se: zemlji poje opijelo.
Djevojke se cv’jećem hvale, a eto ga blato ždere…
Od svih psalma najljepši je danas psalam miserere.

Ipak evo mirno gledam; ne bojim se smrti svoje.
Sa nebesa Otac dobri vražju podlost izagno je.
Osim toga, kog ću žalit – zar jesensku mutnu veče?!
Mr’jet ću lako – nikog nema i niko me plakat neće.

Tamo gore kuće sive, kolibam ih zvati treba;
Preko njih se sumrak vuče, ko da Satan duše vreba;
Strehe kaplju i dim suče sa krovova porazdrtih.
Pogledam ih ne videći kakve Udes karte vrti.

Bog već dade da sad nemam ni napasti svojih mladih!
Gle, na primjer: što me briga kakvi Jajce biju jadi?!
Samo hitra miso katkad smoreno mi srce budi:
Imaju li mira svoga i svog hljeba ovi ljudi?!

U pjesnika srce tako – i kad mrije hladno nije:
Ne može se u punkt držat svih propisa l’ječničkijeh.
Ipak onoj misli rekoh: o nesrećo mojeg žara,
De počivaj do svog sata u albumu od utvara!

Sve ja tako vr’jeme tratim, c’jele dane, c’jele noći,
Ne brinuć se što je bilo; ne brinuć se što će doći,
I već meni bolje biva. Ljudi moji vjera tu je:
Bol boluje ponajveću ko sanjama život truje…

(HRVATSKO PJESNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE od Lovre Sitovića do danas, Drugo prošireno izdanje, priredio Veselko Koroman; Ministarstvo prosvjete, kulture, znanosti i športa Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar/HKD „NAPREDAK“, Split/IP „OBZOR“, Međugorje; Mostar/Split/Međugorje 1996.)