Poezija nedjeljom (31.)/HKV
Tomislav Dorotić
USUDILI SU SE
«Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato»
Natpis nad ulaznim vratima Lovrijenca
Usudili su se
don Marine
najpitomijem hrvatskom puku
prid Sponzu i prid Knežev dvor
«pogubu ljudske naravi» prikazati
i svoj barbarski govor
na Brgatu započeti
usudili su se
svijetli kneže i pjesniče domoljubni
na Dubravu tvoju
«slavnu svima u uresu slobodnome»
vandalskom mahnitošću nasrnuti
spaliti i razoriti sve
od Grude do Neuma
Nahvao-ljudi
sišli s uma
usudili su se
s kopna i s mora
srce Grada granatama raniti
i tvoju ulicu Gospodaru od nauke
Zvjezdoznanče toli slavni
topovima razoriti
sve do Straduna
usudili su se
konte Ivo
i mrtve uznemiriti na groblju
u koje uz vlastelu vječni snivaš san
dok na Ploče ubojite padaju mine
što ih šalju bojovnici mraka
da bi zatočili sve živo
u podrume i magazine
bez hrane i vode
bez zraka
usudili su se
i neugašena luč slobode
zaboravljen od svijeta Dubrovnik gori
«Dalmatinskijeh svijeh gradova
svijetla kruna…» barbarski se ruši
plameno prijeti joj more
a prognani puk se sklanja
spašava život goli
s molitvom u duši
svetog Vlaha
za pomoć
moli
usudili su se
pred očima Europe i svijeta
vandalskom mahnitošću na Slobodu nasrnuti
al´usud svih tirana oduvijek znan je:
OSUDILI SU SE!…
Alojz Majetić
TEORIJA POEZIJE U HRVATA
GODINE 1991, 1992, 1993…
ako je vrijeme za pjesmu koja nijema
u kamenu/korijenu čeka
pritajena, ranjena, još pod anestezijom
da se potom vine u nebo, da šikne od Vukovara do
Konavala
ako je došlo njeno vrijeme
ako je dozrelo to vino od patnji
odapni je
neka se izvije iz toga kamena/korijena
neka bude malena i stamena ispod zvijezda
neka odjekuje hodnicima
neka i četvrtog razumije
neka bude ljepša od jur ni jedne na svit vile
neka pronese opojnost svoje domovine
neka se kiti i šepuri u svoj svojoj ljepoti
neka je se svijet nagleda i nadiše
neka u svojoj mladenačkoj strasti samu sebe oplođuje
te tako zaboravi
da je iz kamena izljuštena sva bila u krvi sva u ranama,
polomljena,
da je iz korijena čupajući se odrala kožu, da joj je vid bio
slijepljen
usirenom krvi, da je vrišteći
zabunom
stala pjevati
Višnja Stahuljak
PRETVORENI U ZVIJEZDE REPATICE
PRETVORENI u zvijezde repatice
svijetlite
pokazujući gdje se rodio Sin čovječji
svijetlite
kao znamenje prolaznosti
u kojoj se ostvaruje vječnost
a mi na vašoj svjetlosti pržimo nezasitne prste
nepomirljive ruke
trajnice uboga pamćenja
Šibaju nas gorući repovi
iza glave plamenoga gmaza
koji spaljuje vlastiti božanski znamen
vlastito tijelo
iz kojega će se opet roditi
na zvjezdanim obzorjima
Anđelko Novaković
CROATIA
1991/1992
Rascvjetala se
Majko
i moja Krunica
od soli i slika
iz tvoga Molitvenika
Nijema Kraljica
Na tek izranjenu Križu
i Raskrižju okrunjena Sina
Riječ
ta Rič iz davnina
jer u Početku bijaše Domovina
Stopa Neba
Greba
i Masline ispod cripnje
Rascvjetala se
Vilo
i moja Krunica
ko zvijezda Danica
___________
cripnja – peka (kruh ispod peke)
Antun Mladen Vranješ
MRTVOM HRVATSKOM VOJNIKU
Ti samo misliš da sam mrtav Majko
ovo ja samo spavam
ništa meni nije
uspravi se i čut ćeš kako braća pjevaju
poslušaj ovu pjesmu
uvijek je Tvojim srcem rominjala
Bože moj čiste li melodije
to ustvari cijela Kroacija u koru slobode
govori sinove
a tebi Majko
suze naviru
ti i ne znaš plakati
i nemoj
i ti pjevaj
pjevajte planine, govorite žita, živite proljeća,
vidiš onaj brijeg tu mi je lijepo, ovdje ću ostati,
ovdje će doći naše djevojke kolo zaplesati
ja ću i tada sanjati dobre ruke tvoje, dobra moja Majko,
nisam mrtav
samo sam zemlju zagrlio, i to je moja mjera
i moja vjera
ti se uputi pored rijeke i misli izvor, idi nasipom rijeke
do naše kuće
u ružište naše ušetaj i bijelu ružu uberi
i stavi je na moj ležaj
i znadeš;
ti ne znaš plakati
(U OVOM STRAŠNOM ČASU, Antologija suvremene hrvatske ratne lirike, priredili Ivo Sanader i Ante Stamać; Školska knjiga, Zagreb, 1994.)