Poezija nedjeljom (33.)/HKV
Nikola Milićević
MOŽDA JE TAKO PISANO
Možda je tako pisano
u tajanstvenim knjigama Usuda
da svaki narod mnogo puta
mora stradati
od kuge, glada i rata
i ostalih ljutih nedaća.
A onda prođu stoljeća
i odjednom,
po tko zna kakvu zakonu vremena,
iznenada nadođe sudbonosan čas
kad zaprijeti najveća pogibao,
ona koja znači biti ili ne,
smrt ili život.
I u tom strašnom času
cijeli narod se prene
(jer ne može drugačije),
prene se i osovi i kaže:
Sad ili nikad!
I prolije se more krvi
za to «sad ili nikad».
Prolije se valjda zato
što jedino onaj
tko se u njoj okupa
može ustati preporođen
i snažan i čist.
Zato nemojmo plakati!
Krv nam je bila suđena
i smrt nam je bila suđena
da bismo se iz nje mogli
ponovno roditi
za novi život.
Ernest Fišer
GRAD KOJEG NEMA
U Vukovaru se zaustavila povijest: taj grad
kojeg zapravo nema, sada biva stvarniji
i postojaniji od najtvrđeg bedema
Krvožedne su ga rušile horde, ali grad
nevidljiv, jer je život zamijenio smrću
naprosto nije znao priznati kapitulaciju
Još samo po nestalim kućama, iz noći u noć
kao po navici sablasno odjekuju rafali
premda su im branitelji odavno izginuli
Ne, ne govorim o strahu, on se nastanio
u zločincima, i svima koji su grad izdali
prije nego li se iznova rodio, iz vatre i dima
Tako je nikla vjera, poput dobrog duha iz boce
koji su stvorila djeca: u našim srcima
on već dotiče zvijezde, nepokoren grad
Moj Vukovar, sazdan od prkosa i čuda
napokon je iskupio svu tugu svijeta
i sada ga više ništa ne može slomiti.
Marija Peakić-Mikuljan
PISMO U DUBROVNIK
Ivici, Silvi,
Hrvoju i Tvrtku,
dana 12. XI. 1991.
Dragi moji,
Pišem Vam ovo pismo
Koje ne može do Vas stići
Koje sigurno neću moći završiti
Ovo nemoćno pjesničko pismo
Pismo koje među pticama i anđelima
Traži svoga poštara
Rasplinutih slova
Mokro od suza
Bijelo od bijesa
Crveno od stida
Ovo pismo pita
Je li svijet u kojem živimo
Dostojan Božjih darova
Osjećam kako duboko dolje
U tami podruma
Vaše oči ustrajno i tužno
Putuju stubištem koje podrhtava
Do prašnjavog stana
U kome bombe prave raspored stvari
Tražeći tri male zastavice na stolu
Hrvatsku, američku i Libertas
Na postolju od Biblije
Tamo u toj napuštenoj sobi
Još titraju oko stola
Naše davne riječi:
Svijet slobode štitit će slobodu
A ljepotu cijeli ljudski rod
I uostalom
Nema valjda uma
Kome bi palo na pamet
Nema valjda ruke koja bi mogla
Koja bi se drznula
Pucati u mire
U Stradun, taj osmjeh Mjeseca
U Dubrovnik, taj dragulj Zapada
Što postojano svijetli
Pred vratima Levanta
Pred dlakavom pohlepom Bizanta
Ne bojte se, dragi moji,
I mrtvi i živi Hrvati
Danas brane Hrvatsku
Gle, na zgarištu Trstenog
Žurno već skupljaju se sjeni
Umnoga našega plemstva
I Marin i Dživo, i Nikša i Ivo
Pitajuć što se to sa svijetom zbiva
Da i u mrtve se puca
U knjige, u ime, u oltar, u Boga
Da dvaput zar treba mrijeti
O sveti Vlaho
Pa gdje im toga
I šapću sjeni na zgarištu perivoja
Svete hrvatske riječi
O lijepa, o draga, o slatka slobodo…
A riječ ta živa sve glasnijom biva
Dragi moji
Pišem Vam ovo pismo
Koje ne može do Vas stići
Koje ljudska ruka ne može završiti
Ovo nemoćno pjesničko pismo
Koje se otima ispod pera
I među pticama i anđelima
Među valovima morskim
Traži svoga poštara
Andrijana Škunca
HRVATSKI GROBOVI
Nad zatamnjelom
Hrvatskom
svijetle grobovi
Izgaženi humci
znanih i neznanih
Isprepleteni
travom i kostima
Čuvari
praznih kuća
Mrtvi su svjetiljke
na raspuklim cestama
Putokaz anđelima
U peludu i laticama
uzdignuti nad obzorje
Obasjani žeravom jutra
Srećko Diana
PUSTA ZEMLJA
To je ta pusta zemlja, Sibilo
prepuna ruševina, krhotina
ljudskih kostiju, straha, užasa.
To je ta pusta zemlja, Sibilo
izgoreni dom prognanika
razbijeni križ razapeta čovjeka.
To je ta pusta zemlja, Sibilo
razrovana od tenkova
iskrvavljena od nasilja
obeščašćena od bezbožnika.
To je ta pusta zemlja, Sibilo
oskvrnuti grad svetoga Vlaha
osječka Tvrđa
vukovarska bolnica
svetište Gospe od Aljmaša.
To je ta pusta zemlja, Sibilo
u umobolnim glavama zločina
u njihovoj duhovnoj pustinji
u ništavilu sotonske nigdine
uistinu to je ta pusta zemlja, Sibilo
ženo neplodne maternice.
Osmotri obelisk ljubavi
fenix pticu što izlijeće iz pepela.
Rekla si nam:
O Bože ti me spašavaš
O Bože koji spašavaš
sve gori, ali sve ne može izgorjeti.
(U OVOM STRAŠNOM ČASU, Antologija suvremene hrvatske ratne lirike, priredili Ivo Sanader i Ante Stamać; Školska knjiga, Zagreb, 1994.)