Stotinu godinu kasnije još je vidljiv utjecaj Pija XI.

Stotinu godinu kasnije još je vidljiv utjecaj Pija XI.

Većina katolika na naše sadašnje “stanje ratovanja“ gledaju s bijesom, obeshrabrenjem ili možda čak s osjećajem fatalizma ili samozadovoljstva. Nisu li naše vlastite krize jedinstvene, neobične, bez usporedbi? Ne- na naše vlastite krize Pio XI. je već prije jednog stoljeća rekao: „Vratite se djelu mira“.

Jedna od najboljih studija o povijesti Prvog svjetskog rata, The Long Shadow, povjesničara s Cambridgea Davida Reynoldsa (i knjiga i BBC-jeva dokumentarna serija), ne bavi se toliko uzrocima tog užasnog rata koliko time kako će sukob oblikovati svijet tijekom sljedećeg stoljeća. Reynolds, naravno, ima naobrazbu povjesničara koja mu omogućava objektivni pogled unatrag.

Ali katolici, ako žele, mogu čitati sasvim drugačiji vodič, papinsku encikliku napisanu nakon rata, koja je dijagnosticirala kako su stvari tada stajale i predviđeno upozoravala na još veće nesreće koje će doći ako se ne usvoji određeni lijek.

Mislim na prvu encikliku tada novoizabranog pape Pija XI., pod nazivom Ubi arcano Dei consilio, objavljenu 23. prosinca 1922., na današnji dan prije točno sto godina. Samo ime enciklike (U nedokučivim Božjim planovima) je Pijev skromni način referiranja na vlastiti izbor za papu. Osjećao se nedostojnim i nije mogao razumjeti zašto je baš on odabran.

Unatoč tome, on će voditi Crkvu u razdoblju kada je katastrofalno prihvaćena umjetna kontrola rađanja od strane anglikanskih biskupa u Lambethu 1930. (zbog toga će nastati enciklika Casti connubii), a kasnije će napisati encikliku i na četrdesetu obljetnicu utemeljenja katoličkog socijalnog nauka (Quadragesimo Anno); i encikliku kao osvrt na uspon opake antisemitske rasističke ideologije (Mit Brennender Sorge).

S poniznim slugom, „Bog može i piše savršeno“, kako je primijetio sveti Josemaria. Pio XI. umro je 7. veljače 1939., godinu dana nakon Hitlerova pripojenja Austrije i samo nekoliko mjeseci prije Hitlerove invazije na Poljsku, prije početka Drugog svjetskog rata.

Možda ste vjerovali da je Prvi svjetski rat završio „jedanaestog sata, jedanaestog dana i jedanaestog mjeseca“ 1918.; ali nije baš tako. Pio XI. je tvrdio da je Versajski ugovor bio je samo komad papira. Pio XI. je dao dugačak popis neprekidnih sukoba i nevolja kako bi dokazao da je, unatoč primirju, svijet ostao u stanju rata.

Papa je, naravno, bio u pravu. Prva stvar koju je Hitler napravio kada je zauzeo Pariz bila je da Francuzi potpišu ugovor o predaji u istom onom željezničkom vagonu u kojem su Nijemci ponudili svoju predaju 1918. Djelovanje Hitlera potvrđuje da je Drug svjetski rat bio nastavak Prvog svjetskog rata. Ali nakon Drugog svjetskog rata je uslijedio Hladni rat. I nakon raspada Sovjetskog Saveza, je li svijet konačno postigao mir? Ili smo u istom ratnom stanju koje je Pio XI. poznavao? Nastavlja li se Veliki rat danas, drugim sredstvima?

Pročitajte analizu Pija XI. i odlučite:

Polarizacija: „Javni život toliko je obavijen… gustom maglom međusobne mržnje i pritužbi da je običnim ljudima gotovo nemoguće čak i slobodno disati u takvom društvu”.

Ljutnja: „Mnogo ozbiljnije i jadnije zlo od ovih prijetnji vanjske agresije je unutarnja nesloga koja prijeti dobrobiti ne samo nacija nego i samog ljudskog društva”.

Klasni i rasni sukob: „Moramo uzeti u obzir rat između klasa, kroničnu i smrtonosnu bolest današnjeg društva, koja poput raka izjeda vitalne snage društvenog tkiva, rada, industrije, umjetnosti, trgovine, poljoprivrede… Zapravo sve ono što doprinosi javnom i privatnom blagostanju i nacionalnom prosperitetu“.

Političke igre: „Nadmetanja među političkim stranka ne potječu iz stvarne razlike u mišljenjima o javnom dobru ili u hvalevrijednoj i nezainteresiranoj potrazi za onim što bi najbolje promicalo opću dobrobit, već je riječ o želji za moći i zaštiti nekog privatnog interesa”.

Rastave brakova i očevi koji napuštaju obitelji: „činjenica odsutnosti očeva i sinova s obiteljskog ognjišta tijekom rata i znatno povećana sloboda u pitanjima morala koja je uslijedila kao jedna od njegovih posljedica…. Prečesto smo vidjeli kako se zaboravljaju i svetost bračne veze i dužnosti prema Bogu i čovječanstvu, koje ta veza nameće ljudima”.

Anksioznost i depresija: „Ne možemo ne žaliti zbog morbidnog stanja duha koje se proširilo među ljudima svih dobi i životnih stanja.”

Seksualna revolucija i društvena dekadencija: „Također, mi žalimo zbog uništenja čistoće kod žena i mladih djevojaka, što se dokazuje sve većom nepristojnošću njihovog odijevanja, govora i njihovim sudjelovanjem u sramotnim plesovima, kojim grijesi postaju još gnusniji zbog isticanja luksuznog načina života, koji rijetki imaju“.

Organizirane bande, razbojnici i nezadovoljnici: „Ne možemo ne žaliti zbog velikog porasta broja onih koji bi se mogli nazvati društvenim neprilagođenima, koji gotovo neizbježno završavaju tako što će se pridružiti redovima onih nezadovoljnika koji neprestano agitiraju protiv svakog poretka”.

Ozbiljni katolici možda su skloni smatrati ove probleme novima, koji su se pojavili 60-ih, ali Pio XI. je ovdje potvrdio da su to problemi stari barem jedno stoljeće. Istina, Sjedinjene Američke Države, svojom izolacijom od Europe, možda su nakratko bile drugačiji slučaj, u nekim pogledima. Ali čak i tako, sjetite se da su same Sjedinjene Američke Države bile razdirane ratom samo nekoliko desetljeća prije vremena kada je Pio pisao i da se i taj “rat“ nastavio u obliku segregacije i rasne mržnje. Također, moramo imati na umu konstantan strah od nuklearnog uništenja tijekom tog doba, kao pozadinu svega ostalog.

Nakon što je ustvrdio da je svijet još u ratu, Pio XI. postavlja pitanje koji su uzroci ovog rata. On daje dva. Jedan je usmjerenost na materijalna dobra i traženje jednakosti shvaćene kao jednakosti materijalnih dobara:

„Materijalna dobra (koja se uvelike razlikuju od onih dobra koja duh čovjek posjeduje) što su više podijeljena među ljudima to manje svatko ima i, posljedično, ono što čovjek ima, drugi ne može nikako posjedovati, osim ako se nasilno oduzme od prvoga. Budući da je to slučaj, svjetovna imovina nikada ne može zadovoljiti sve na jednak način niti potaknuti duh univerzalnog zadovoljstva, već mora prisilno postati izvor podjela među ljudima i uznemiravanja duha svakog čovjeka“.

Drugi uzrok, koji je dublji, je pokušaj da se izgradi svjetovna filozofija, osnova vladavine ili okvir obrazovanja, bez dužnog priznavanja Boga:

„Budući da su ljudi napustili Boga i Isusa Krista, potonuli su u dubine zla. Oni uzalud troše svoju energiju, vrijeme i trud u uzaludnim, sterilnim pokušajima da pronađu lijek za ove bolesti, ali bez uspjeha čak i u spašavanju onog malo što je preostalo od postojeće ruševine“.

Papa posebno spominje „zakonodavstvo… koje nije priznavalo da ni Bog ni Isus Krist imaju bilo kakva prava nad brakom“:

„Visoki ideali i čisti osjećaji kojima je Crkva oduvijek okruživala ideju obitelji, zametak cjelokupnog društvenog života, bili su poniženi ili pobrkani u glavama mnogih. Kao posljedica toga, ispravni ideali obiteljske vladavine, a s njima i obiteljskog mira, bili su uništeni; stabilnost i jedinstvo same obitelji bili su ugroženi i potkopani, i, što je najgore, samo svetište doma bilo je sve češće profanirano djelima grešne požude i egoizma koji uništava dušu – a sve to nije moglo rezultirati drugim nego trovanjem i presušivanjem samih izvora društvenog života“.

Jeste li još uvijek u nedoumici da današnji svijet nije u “novom” ili “nedavnom” stanju, nego u istom stanju koje je Pio XI. prepoznao?

Nakon rasprave o uzrocima, Pio XI. daje lijek za društvo. Postoji samo jedan lijek, kaže on, koji može dati pravi mir – da Krist vlada nad pojedincima, koji slijede njegov zakon; nad obiteljima, gdje se živi sveti ideal sakramenta ženidbe; i nad društvima, kada „prihvate božansko podrijetlo i kontrolu nad svim društvenim silama” i „priznaje se položaj u društvu koji je sam Krist dodijelio svojoj Crkvi”.

Sekularizacija zapadnih društava tek je počinjala kad je Pio XI. pisao svoje enciklike. Katolicima bi bilo lako pretpostaviti da će Kristova vladavina napredovati na neki način odozgo prema dolje, promoviran od strane Crkve ili vlada. Ali što ako bi, nasuprot tome, lijek trebali promovirati uglavnom laici, uvijek poštujući pravednu slobodu sugrađana? Laici, svojim primjerom, uvjeravanjem, a ne prisilom, predlaganjem, a ne nametanjem, kako je volio sv. Ivan Pavao II. reći. Ovaj alternativni pristup počinje izgledati kao prostor za djelovanje laika kako je zamislio Drugi vatikanski sabor.

Pio XI izabrao je kao svoj moto „Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu“, a tri godine kasnije ustanovio je svetkovinu Krista Kralja enciklikom Quas Primas.

Ali malo vjernika razumije da trebaju svjedočiti o lijeku. Većina katolika ne zna dijagnozu i na naše sadašnje “stanje ratovanja“ gledaju s bijesom, obeshrabrenjem ili možda čak s osjećajem fatalizma ili samozadovoljstva. Nisu li naše vlastite krize jedinstvene, neobične, bez usporedbi? Na naše vlastite krize Pio XI. je već prije jednog stoljeća rekao: „Vratite se djelu mira“.

Izvor/Quo vadis Croatia