Neoprotestantizam suvremenog vremena

Govori se o šizmi, o herezama, o izdaji kršćanstva i katoličanstva. U kratkim crtama prikazat ću o čemu se stvarno radi i kako je do toga došlo.

Arhitekti Europe nakon Drugog svjetskog rata bili su jedinstveni u stajalištu da jedinstvo Europe ne može uspjeti ako bude građeno samo na zajedničkom gospodarstvu. To nije dovoljan temelj za pokretanje političke volje za trajnim ujedinjenjem naroda Europe. Ujedinjenje je duhovna čežnja i ona može biti pokrenuta i održavana samo snagama istih duhovnih vrjednota iz istih izvora. Europa dobro poznaje te vrjednote i te snage koje su kroz stoljeća gradile njezinu kulturu. Uobičava se govoriti da su izvori rasta i napretka Europe Atena, Rim i Jeruzalem (Aeropag, Koloseum, Golgota) s velikim filozofima i pravnicima grčke i rimske antike. Golgota je s Božanskom žrtvom na Križu objavila svijetu novu snagu, novi izvor ujedinjenja ljudi: solidarnost u ljubavi s bližnjim. Ta tri duhovna izvora volje za životom stvorila su identitet Europe kroz tumačenje smisla svijeta, u oblikovanju doživljavane transcendentne božanske stvarnosti kroz umjetnost, arhitekturu, glazbu, literaturu, pjesništvo. Taj identitet bio je čuvan i održavan sustavom prava i zakona u političkom uređenju koje je razvijalo Rimsko Carstvo. Svi ovi elementi identiteta Europe – usprkos mnogim krizama – u biti su ostali kao temelj razvoja Europe i pojedinih njezinih naroda sve do najnovijega vremena u kojem su nastajale ideologije razaranja identiteta „stare“ Europe.To razaranje identiteta Europe uzelo je na nišan baš onu duhovnu snagu koja je tamo od petoga stoljeća nakon Kristova rođenja postala izvor nastajanja oblika života sveopće kulture, znanosti, društvenog uređenja. Ta je snaga bilo kršćanstvo koje s jedne strane ima svoje korijene u povijesti izabranog naroda Izraela i u starozavjetnoj objavi Boga Jahve, i s druge strane u Evanđelju Isusa Krista i Katoličke Crkve, nastale u Jeruzalemu s događajem Duhova. Religiozna i duhovno-kulturna snaga kršćanstva značila je kraj mitovima i svijetu bogova antike. Jedinstveni događaj povijesti čovječanstva: utjelovljenje Boga u Isusu Kristu, povukao je crtu između staroga svijeta prije Krista i sada nastaloga novoga svijeta poslije Krista. Taj novi svijet nositelj je Vesele vijesti: Evanđelja o temeljnoj obnovi čovječnosti. Ona se događa baš na europskom kontinentu. Čovjek Europe dobiva kao prvi na svijetu taj dar novog načina gledanja na svijet i mogućnosti rođenja na novi život: život u Isusu Kristu. Po prvi put u povijesti čovječanstva čovjek nije više određen kroz pripadnost plemenu, etniji, rasi, klasi, spolu. Gdje god živio i čemu god se ubrajao, čovjek može postati član „naroda Božjeg“, može postati ud na mističnom tijelu Kristovom. U povijesti spasenja nema više razlikovanja ni između „Židova i pogana“, ni između „slobodnih i robova“. Čak muževi i žene postaju na jedan novi način jedan prema drugome sestre i braća. To idejno određenje jest temelj nove slike čovjeka: kršćanske slike čovjeka sa stvaranjem „kulture života“ s temeljnom idejom: smrt nije konac života nego početak novog vječnog života.

Vesela poruka glasi: iz života čovjek ne prelazi kroz smrt u „Ništa“, nego iz života na ovome svijetu čovjek prelazi u Život vječnoga života u Domu Očevu. Kršćanska vjera i Katolička Crkva svojim su postojanjem i svojim djelovanjem udarile svoj nezamjenjiv pečat zajedničkom životu ljudi i naroda. No Europa je doživjela tijekom svoje povijesti nastanak i djelovanje kulturno-političkih snaga koje su se suprotstavile temeljnim istinama kršćanske katoličke vjere i katoličkog društvenog nauka. Kao najradikalniji protivnik i neprijatelj pokazale su se ideologije nacionalsocijalizma i marksističko-boljševičkog komunizma. Zločini nacionalsocijalizma su europsku „elitu“ pokrenuli na obnovu Europe u duhu kršćanstva. Ideja ujedinjenja Europe na načelima kršćanske etike nakon Drugog svjetskog rata bila je potvrda da kršćanski duh i sjećanje na kršćansku baštinu još imaju snagu obnove Europe. Slično se dogodilo padom Berlinskog zida (1989.) kao simbolom pada komunizma u svjetskim razmjerima: komunizma, tog drugog neprijatelja kršćanstva i oblikovanja života na kršćanskim načelima. To je bila prilika kad su i narodi jugoistočne Europe dobili šansu da postanu članovi Europe s kršćanskom baštinom kojoj i sami pripadaju. Ujedinjenje Europe dobilo je novu viziju: viziju konačno jedinstvene Europe svih nacija. No time postaje pitanje o temeljima te jedinstvene Europe ponovno aktualno. Pitanje glasi: koja je to jedinstvena kulturalna i religijska baština koju su komunisti brutalnim nasiljem gušili i koju su htjeli uništiti? Znamo da se ljudi pokreću s idealima, s vrjednotama, s ciljevima u kojima vide svoje ljudsko dostojanstvo i od kojih očekuju ispunjenje svojih duhovno-duševnih težnji. Što je to zbog čega im se zajedništvo naroda Europe čini tako vrijedno da svi žele biti njegovi članovi?

Temeljne vrjednote Europe danas

Kada god se pojave nesuglasice između članica Europe, uvijek se naglašava da se vrjednote Europe moraju pod svaku cijenu poštivati i očuvati. Na koje vrjednote se tada misli? Jesu li to one vrijednosti na kojima je sagrađena EU? Jesu li to još one vrjednote koje su „elite“ nakon 1945. godine ponovno otkrile: dostojanstvo čovjeka, njegova sloboda i njegova prava, njegova odgovornost za bližnjega, za suprugu/supruga, za obitelj s djecom, za vlastiti narod, za sve koji spadaju k političkoj domovini (nacionalne manjine)? Je li to svijest o Bogu i odgovornosti svakoga pred Bogom, osobito državnih čelnika i političara u čijim rukama se nalazi ostvarivanje općega dobra? Sve te vrjednote, naime, bile su izdane i pogažene u naletu bezbožne ideologije nacionalsocijalizma i boljševizma/komunizma. Stvarno, tako se dogodilo u Europi. Nakon katastrofe 1945. sve političke stranke, osim komunista, sjetile su se svoje kršćanske baštine i svoje vjere u Boga. U svojim ustavima na prvoj stranici upisana je temeljna vrjednota: „odgovornost pred Bogom“ s uvjerenjem da je do neljudskog državnog sustava moglo doći samo u društvu bez Boga, samo u državi na čijem čelu su bili ljudi bez vjere u Boga Isusa Krista.

Odgovorni političari na početku izgradnje nove Europe nakon 1945. postali su svjesni da nije moguće tražiti nedodirljivo dostojanstvo svakog čovjeka i njegova prava bez prihvaćanja da postoji naravni ćudoredni zakon; da postoji sloboda vjere; da se odgoj u školama podupire vjeronaukom kao glavnim odgojno-obrazovnim predmetom u svim državnim školama; da se brak i obitelj stave pod posebnu zaštitu države; da se prihvaća postojanje naravnih prava pred postojanjem države. Logični zaključak zapravo je glasio: izgradnja nove Europe mora biti utemeljena na korijenima kršćanske baštine u koje spada objavljena istina da je čovjek stvoren na sliku Boga. Ta slika čovjeka – ta istina o čovjeku – poslužila je kako prosvjetiteljstvu u Europi, tako i u izgradnji pravne države i demokracije. UN odbacuje boljševičko-marksističko-komunističko shvaćanje o izvoru ljudskih prava kada niječe da je društvo izvor ljudskih prava prema marksističkoj teoriji klasnog prava. UN ne prihvaća niti shvaćanje ljudskih prava Francuske revolucije da su ljudska prava rezultat napretka svijesti ostvarenog ljudskim djelovanjem. U stvari se radi o tome podliježu li ljudska prava promjenama ili su ona „vječna“ i time obveza u svako vrijeme i u svakoj prilici. Radi se o tome stvara li čovjek prava po volji i potrebi ili su prava postojeća u objektivnom ćudorednom redu koji čovjek treba poštivati.

Nerješiv problem kod „svetih i vječnih“ ljudskih prava ima onaj koji ne vjeruje u Boga odnosno koji ne prihvaća da postoji jedna druga stvarnost iznad ovozemaljske, jedna transcendentna božanska stvarnost kojoj je čovjek podložan.

Stvarni razvoj povijesti pokazuje da svako sekularizirano i ateističko društvo ima problema s poštivanjem ljudskih prava. Stoga je logično da politička ljevica ne stavlja težište na poštivanje i očuvanje ljudskih prava, nego na zahtjeve i legaliziranje novih prava za potrebe ljevičarskih projekata preobražavanja društva. Iskustvo pokazuje da politička ljevica rado krši već postojeće pravo za volju ustoličenja njezina novog „prava“. Upravo to je poruka Rezolucije o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja Europskog parlamenta od 24. lipnja 2021.

Cjelokupna politička i kulturna ljevica Europe (i određeni broj iz sredine demokršćana): socijalisti, komunisti, liberali, zeleni, globalisti (378 naspram 255 i 45 suzdržanih) dižu ruku protiv temeljnih vrjednota Europe. Jednom riječju: nastavljaju oživljavati one vrjednote i onaj političko-kulturalni svjetonazor koji je pao s Berlinskim zidom 1989. na radost naroda Istočne Europe i svih humanističko-kršćanskih ljudi Europe. U Europi se opet događa erozija shvaćanja ljudskih prava. Kulturna revolucija iz 1968. godine doživljava uskrsnuće usprkos „civilizaciji smrti“ koju je ta revolucija pomogla ostvarivati u Europi i svijetu. Zar je to volja europskih naroda ili pak iza toga stoje grupacije političke ljevice u kojoj i danas vode glavnu riječ ljudi marksističko-komunističkog svjetonazora pod različitim nazivom: neoliberali, neosocijalisti, zeleni, demokrati, globalisti? Uzevši sve ove aspekte zajedno postavlja se pitanje zašto se pad socijalizma/komunizma nije doživio u Zapadnoj Europi kao ozbiljan poziv na ispitivanje savjesti mnogih simpatizera socijalizma i marksizma, prije svega inteligencije? Pa i simpatizera među teolozima i drugim institucijama u Katoličkoj Crkvi koji su čak stvarali “teologiju oslobođenja” na osnovi marksizma. Komunizam je pao, jer je zločinački. Činilo se da u tome postoji suglasnost svih humanističkih grupacija: političkih, kulturnih, vjerskih, akademskih. Ako je tome tako, zašto se onda o tome ne raspravlja u javnosti društava i nacija Europe danas? To mnogo govori o stanju savjesti i duhovne zrelosti europske „elite“. Svaki čovjek ispravne savjesti doživjet će prisilu vlastitoga duha da si dade odgovor na pitanje kako je mogao obožavati idejni sustav koji se pokazao neodrživim i zločinačkim? Zadaća svakog iskrenog intelektualca jest da objasni sebi i drugima zašto je zločinački svjetonazor oduševljavao milijune pristaša u EU?

Duhovna kriza EU u obliku dekristijanizacije, ateizacije, destrukcije braka i obitelji, seksualizacije društva, rodne ideologije, legalizacije ubijanja nerođenoga čovjeka izrasla je na tlu materijalizma, marksizma, komunizma. Da se EU htjela iskreno osloboditi komunizma i materijalizma, trebala je započeti obnovu EU podržavanjem kršćanske katoličke reevangelizacije Europe. Te volje nije bilo. Naprotiv: „Mi imamo za cilj naše politike: izbrisati iz svijesti naših građana kršćansku svijest i vjeru, kršćanski moral i shvaćanje braka i obitelji“. To su riječi španjolskog socijalista nakon što je postao predsjednik vlade. Slično se čuje iz Francuske i drugih država gdje vladaju lijeve snage. Slično se čuje i u Hrvatskoj kod pojedinih grupacija.

Što se događa s Europom? Prihvaćanje Rezolucije 24. lipnja 2021. sudbinski je pokušaj političko-liberalističke ljevice svih boja usmjeriti čovjeka i narode Europe na izgradnju „novog čovjeka“, novog svjetskog poretka suprotnog životu i kulturi na temeljima kršćansko-humanističkog svjetonazora. Tragika ovog razvoja Europe dolazi osobito do izražaja u riječima pape svetog Ivana Pavla II. koje su danas aktualnije nego ikada. U pismu povodom 1200. jubileja krunjenja cara Karla Velikoga papa piše: „Odbijanje Boga i njegovih zapovijedi u prošlom stoljeću (20. st.) vodilo je k tiraniji idola. Jedna rasa, jedna klasa, država, nacija, partija bili su čašćeni i postavljeni na mjesto istinitoga i živoga Boga. Iz nesretnih događanja, koja su nasrnula na 20. stoljeće, možemo zaključiti: Prava Boga i čovjeka stoje zajedno ili padaju zajedno“. (L ‘Osservatore Romano, 22. 12. 2000.).

Zaključna opaska: Zahtjevi i ciljevi sinode Katoličke Crkve Njemačke idu u smjeru opisane politike EU. To je tragično i za Crkvu i za EU i za čitavo čovječanstvo.

dr. Josip Sabol/hkv.hr