Alojzije Stepinac – kanonizacija na čekanju…
Stepinčevi su zagovaratelji, među inima, bili pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., a (kronični) osporavatelji Srpska Pravoslavna Crkva, bez obzira vodi li je Irinej ili Porfirije. Ukratko: Je li vrijeme, Sveti Oče?!
Papa Ivan Pavo II. molio je na Stepinčevu grobu u zagrebačkoj katedrali
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
I ove će se godine 10. veljače spomendan Bl. Alojzija Stepinca proslaviti i u Hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu euharistijskim slavljem, a svečanu će misu predvoditi i propovijedati kardinal Lazzaro You Heung-sik, prefekt Dikasterija za kler. Čekajući da Sveti Otac razjasni „nejasne točke koje su se pojavile u procesu kanonizacije“, kako je tumačio novinarima nakon povratka iz Sjeverne Makedonije u svibnju 2019. te (konačno!) potpiše kanonizaciju Bl. Alojzija, svako sudjelovanje „vatikanskih kadrova“, poglavito visoko pozicioniranih, može se, makar emotivno, promatrati kao signal kako se, eto, bliži i taj dan. Konačno! Usprkos čak i razmjerno rasprostranjenu stavu kako se Franji (baš) i ne žuri. „Može mu se moliti jer je blažen“, kaže držeći kako je (i) to dovoljno. Zasad…
Svjedočenje vojvode Tome
Stepinčevo je i prigoda i da se podsjetimo na riječi pape Benedikta XVI. o zagrebačkom nadbiskupu, o kojima je nedavno za Glas Koncila govorio nadbiskup Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj i blizak suradnik toga Pape. „… Bilo mu je žao, primjerice, što kardinal Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. Jedanput mi je izrekao svoj stav pitanjem: ako kardinal Stepinac nije svet, tko je onda svet? Imao je povjerenja u hrvatske katolike jer je poznavao u glavnim crtama njihovu burnu i zahtjevnu povijest te njihovu opstojnost u dobrom dijelu zahvaljujući Katoličkoj Crkvi. Smatrao je da Hrvatska može dati dragocjeni doprinos kršćanskoj naravi Europske unije i uopće Europe“, svjedočio je mons. Eterović koji se s Ratzingerom posljednji put vidio u rujnu prošle godine.
Slijedom čega je naprosto nužno podsjetiti i na Franjino obrazloženje zašto je zapravo uzeo time out (nedefinirane duljine). „… Molio sam se, razmišljao i shvatio da trebam tražiti pomoć Irineja, velikog patrijarha“, rekao je Papa, što je izazvalo brojne reakcije u Hrvatskoj, ali i svugdje gdje žive (hrvatski) katolici koji o liku i napose djelu „velikoga patrijarha“ imaju dijametralno drugačije mišljenje.
Slijedom čega je i vrlo znakovito svjedočenje (ako je, dakako, istinito…) bivšega predsjednika Srbije Tomislava Nikolića koji je Bergoglija posjetio u veljači 2016. Taj (i) četnički vojvoda nije propustio prigodu informirati se u Vatikanu o „slučaju Stepinac“ i tijeku kanonizacije, toj, inače, omiljenoj srpskoj temi. Nikolić tvrdi kako je zahvalio Papi na tome što o pitanju koje je isključivo u nadležnosti Katoličke Crkve želi razgovarati i sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Na što mu je, povjerio je srbijanski predsjednik Tanjugu, Sveti Otac kazao: „Ako bi SPC bila protiv kanonizacije Stepinca, a ja mislim da bi bila, onda bi to bio prvi svetac u kršćanstvu kojega jedna Crkva ne bi priznala. Meni to ne treba.“
Čudo je potvrđeno
Nije, doduše, lako vjerovati vojvodi Tomi. Mada, Vatikan ga nikad nije opovrgnuo. Činjenica je, međutim, kako je 2016. formirana Mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i SPC-a sa zadatkom rasvijetliti ulogu kardinala Stepinca prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata. Prema gotovo općem sudu, rad te (Papine…) Komisije nije dao nikakva rezultata. Osim što je podcrtao nepomirljive razlike. A gotovo je sigurno kako su na Franju golem utjecaj imala pisma patrijarha Irineja. Evo, tomu u prilog, male kronologije. Na proslavi Stepinčeva u Rimu 10. veljače 2014. u crkvi Hrvatskog zavoda Sv. Jeronima tadašnji prefekt vatikanske Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato obznanio je da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru Bl. Alojzija Stepinca te da je o tome obavijestio papu Franju.
„U petak popodne izvijestio sam Svetoga Oca kako su liječnici ocijenili znanstveno neobjašnjivim predmnijevano čudo koje je predstavila Postulatura za kanonizaciju blaženog mučenika Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Papa Franjo se jako obradovao zbog ovog važnog koraka. Potom mi je rekao kako je već od mladosti u Argentini pratio s velikim zanimanjem zbivanja s hrvatskim mučenikom. Pri tome je spomenuo i neke meni nepoznate pojedinosti“, svjedočio je kardinal Amato na Stepinčevo prije evo devet godina. Nakon čega je kanonizacija bila takoreći pitanje dana.
No, uslijedilo je Irinejevo pismo Papi na devet stranica, dokument Svetog arhijerejskog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve od 30. aprila 2014., poslije čega Franjo zaustavlja proces kanonizacije. Nakon, dakle, već priznata čuda po zagovoru Bl. Stepinca…
„Komunistička propaganda“ SPC-a
A i nakon što se patrijarh srpski „Bogu predstavio“, SPC je nastavila njegovim stazama. Naime, potom je na mrežnim stranicama Gornjokarlovačke eparhije objavljena Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu (s nadnevkom od 15. svibnja 2021.) da se Komisiji Svetoga arhijerijskog sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi prijedlog „da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih“, otvorenim su pismom patrijarhu SPC-a Porfiriju potkraj srpnja 2022. reagirali biskupi Zagrebačke metropolije. Ponajprije nakon što su, kako su se očitovali, iz priopćenja Svetoga arhijerejskog sabora SPC-a od 23. svibnja 2022. doznali kako su saborski oci pribrojili svetcima, među ostalim, i „svetu djecu mučenike, jastrebarske i sisačke“. Kada bi se u jednoj rečenici prepričao stav biskupa, onda bi to bilo: Ostajemo u nevjerici i u tuzi jer je SPC prihvatio komunističku propagandu.
Jasno, pisanje saborskih otaca zavrjeđuje više prostora jer je riječ o grubom denunciranju časnih sestara koje su radile i skrbile za djecu u prihvatilištu Jastrebarsko (a koje SPC „krsti“ logorom…), poglavito sestre Pulherije Barte, ravnateljice prihvatilišta, sestre Božimire Goić, sestre Gracioze Ivanšek te sestara navođenih (samo) imenima – Bernardete i Laurencije. Uz to, na nekoliko je mjesta u popratnim materijalima spomenut i nadbiskup Stepinac, i to, pišu biskupi, s tendencioznim opisima i negativnim prizvucima u tumačenjima, kao da je i on bio sudionik nekih zlodjela koja su, navodno, počinjena u tim prihvatilištima.
Opovrgnute klevete
„Prije 47 godina nadbiskup Franjo Kuharić (27. rujna 1975. u crkvi sestara milosrdnica u Zagrebu) osvrnuo se na teške optužbe i opovrgnuo klevete koje su se tada, očito intenzivnije, isticale u javnosti protiv redovnica koje su djelovale u prihvatilištima djece u Jastrebarskom. On ističe činjenicu da nakon rata nijedna časna sestra nije pozvana na sud, niti im je suđeno zbog njihova djelovanja. Štoviše, tada su – kad je nadbiskup o tome govorio – neke još bile žive i primale mirovinu za taj svoj rad u službi. Da su učinile to što im se i danas želi pripisati, sigurno bi se s njima drugačije postupalo. Njima je dana mogućnost da i nakon rata djeluju u tom prihvatilištu, uz uvjet da ne nose redovničku odjeću, na što one nisu pristale. Nadbiskup Kuharić napominje da su djeci liječničku skrb pružali liječnici koji su bili poznati po svom uvjerenju, među kojima je bio i Židov i Srbin“, napominju biskupi.
A uza sve to, navode se i brojna znanstvena, autentičnim dokumentima potkrijepljena djela među kojima i ono Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, u komu se, među ostalim, mogu naći dragocjena očitovanja i svjedočanstva dr. Branka Dragišića, liječnika u prihvatilištu, pedijatra, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, sina pravoslavnog svećenika.
Nedvojbeno je, dakako, kako kanonizacija Bl. Stepinca mora biti trenutak zajedništva za cijelu Crkvu, a ne razlog konflikta ili suprotstavljanja te da će se, kako to, uostalom, vjeruje i postulator kauze za kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja, neki aspekti možda trebati (još) bolje rasvijetliti i produbiti kako bi se našao konsenzus o kanonizaciji.
Zajednički jezik – s kim?!
Kako, međutim, naći zajednički jezik sa SPC-om, koji je, kako onaj Irinejev, tako i aktualni Porfirijev protiv Stepinčeve svetosti?! Pitanje je, dakako, retoričko. Zapravo, trebalo bi uspostaviti vertikalu temeljem onoga na što je u povodu izlaženja zbornika Tragovima sveca u rujnu 2022. kazao mons. Batelja ističući zasluge koje je za beatifikaciju imao Sv. Ivan Pavao II. koji je 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici zagrebačkog nadbiskupa proglasio blaženim te naglašavajući kako je sveti Papa bio „istinski pobožan Bl. Alojziju Stepincu i prije beatifikacije. On je odredio posebni itinerar te kauze. On je, dapače, požurivao da se dovrši taj postupak“, svjedočio je postulator.
Uz to, Stepinčevi su zagovaratelji bili i kardinal Kuharić koji je čestim pismima Svetom Ocu obrazlagao razloge da se Stepinčeva kauza uspostavi unatoč teškim političkim prilikama koje su bile protivne jednom takvom kanonskom postupku, te kardinal Franjo Šaper (kojega je Ratzinger naslijedio na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere) koji je, naglašava mons. Batelja, želje ili molbe kardinala Kuharića podržavao kod Svetog Oca. O tomu što je o Stepinčevoj svetosti mislio Benedikt XVI., svjedočio je nadbiskup Eterović.
Dakle, možda je nakon svega – ipak! – pitanje: Je li vrijeme, Sveti Oče?!