Što je sljedeće za wokeizam?

Prije dvadeset pet godina rekao sam prijatelju da ćemo vjerojatno svjedočiti prihvaćanju, pa čak i zaštiti nekoliko mrskih društvenih ili političkih praksa. To se i obistinilo, ali nije na tome ostalo. Svjedoci smo uznemirujuće velike promjene u načinu na koji gledamo na te nove društvene norme – norme na koje smo nekoć odmahivali glavom. Kako sam to mogao predvidjeti? Jednostavno sam prepoznao silaznu putanju onoga što se prije smatralo normalnim kako bih pretpostavio što bi moglo biti sljedeće.

Tijekom 1980-ih i 1990-ih, dolje navedene društvene norme bile su uglavnom neprihvatljive; na kraju su te prakse postale mainstream kroz žestoku promociju od strane aktivista i neučinkovito odbijanje od strane tradicionalnih institucija:

• otvorena homoseksualnost, uz vrlo javno promoviranje stila života
• gay brak
• transrodnost
• spolni odnos uz pristanak djece s mladim odraslim osobama 
• otvorene granice
• antikapitalizam
• prihvaćanje rekreacijske uporabe droga kao prihvatljivog ponašanja
• razulareni kriminal i smanjene kazne
• društvu više nije potreban rad za život
• jednoroditeljske konstrukcije kao ravnopravne obiteljima s dva roditelja

Odvojite trenutak i ponovno pročitajte taj popis. Ništa nas više ne čudi. Povijest nas uči da radikalne društvene promjene obično loše završe, čak i za naprednjake. Sve gore navedeno i dalje predstavlja veliku stigmu za mnoge Amerikance. Postoji opće slaganje da promicanje negativnih moralnih ili društvenih vrijednosti može i obično će imati štetan učinak na društvo. Bez nacionalne rasprave gotovo je postignuta redefinicija naše zemlje. Danas se smanjila naša sposobnost da budemo šokirani.

Filozof Allan Bloom jednom je rekao:

„Postoji jedna stvar u koju profesor može biti potpuno siguran. Gotovo svaki student koji ulazi na sveučilište vjeruje, ili kaže da vjeruje, da je istina relativna“.

Unutar te ideje sadržan je kisik, plin i raketno gorivo za sve što se dogodilo našim starim vrijednostima i težnjama. Jedan od mojih urednika jučer mi je rekao, „ti imaš svoju istinu; ja imam svoju istinu“. Može li to biti točno?

Nedvosmisleno, nesramežljivo i iskreno, „ne!“ – istina je istina. 1+1 jednako je 2. Naše se društvo mora temeljiti na prihvaćanju da život nije uvjetovan situacijama. Trči brže od tigra koji te lovi ili ćeš umrijeti. Ponekad otkrijemo da je istina u koju vjerujemo u konačnici netočna, ali to ne mijenja premisu da su neke stvari nedvosmisleno istinite. Iako je danas vrlo popularan, moramo odbaciti moralni relativizam. (Morao sam otići do australskoga izvora kako bih pronašao izvornu definiciju koju revizionisti wokea još nisu izmijenili novogovorom.)

Pred vratima je sljedeći veliki antiskok za društvo i dolazi brže nego što možete zamisliti. Što mislite, što bi to moglo biti?

Što mislite o prisilnom samoubojstvu starih, bolesnih, mentalno bolesnih osoba ili drugih koji halapljivo troše resurse namijenjene mladom društvu wokea? (U prošlim desetljećima ti su članovi društva nazivani „beskorisnim izjelicama“.) Čini se da nekoliko nedavno objavljenih članaka priprema nadolazeći prijelaz na novu normu – slično lancu događaja s društvenim središtima navedenim iznad.

Određeni pisci, oni s nihilističkim i lijevim svjetonazorom, siju sjeme za jednu odvratnu ideju – istrjebljenje skupih građana.

Prvi dokaz:

Profesor ekonomije s Yalea sugerirao je da bi stariji ljudi u Japanu trebali počiniti masovno samoubojstvo; iz The New York Timesa:

U intervjuima i javnim nastupima Yusuke Narita, asistent profesora ekonomije na Yaleu, bavio se pitanjem kako se nositi s teretom društva koje brzo stari u Japanu.

‘Osjećam da je jedino rješenje prilično jasno’, rekao je tijekom jednoga nastupa krajem 2021. ‘Na kraju, nije li to masovno samoubojstvo i masovni ‘seppuku’ starijih?’ Seppuku je čin ritualnoga vađenja utrobe koji je bio kodeks među obeščašćenim samurajima u 19. stoljeću.

Doista, možemo vidjeti kako ta ideja ovdje već postaje stvarnost; 18 % svih samoubojstava počine starije osobe. Narita racionalizira potrebu da se stariji ljudi samoubijaju iznoseći ekonomski argument, primjećujući da sve manja populacija Japana ne može lako prehraniti, uzdržavati ili brinuti se za svoje starije osobe i još uvijek pružiti sve što traže mlađi naraštaji.

Taj profesor gura ni manje ni više nego genocid.

Drugi dokaz:

Priprema terena. Kampanje osmišljene za promjenu gledišta i demoniziranje onih koji se protive prethode svakoj društvenoj promjeni pogleda. Evo primjera članka koji je dogovor o samoubojstvu starijih osoba učinio nekako romantičnim, praktičnim i poticajnim.

Može se činiti praktičnim na nekoj razini, tj. zbog okončanja boli ili bježanja od financijskih ograničenja života. Ali krajnji učinak takva ponižavanja života razoran je za društvo. Takvo odricanje od odgovornosti obitelji da se brine o starijima trebalo bi nas natjerati da se osjećamo zlima i sebičnima. Civilizacija bi trebala delegirati, čak zahtijevati, da odgovornost za brigu o starijima nose njihova djeca.

Treći dokaz:

Stvorena kao odgovor na pandemiju COVID-19, inicijativa Great Reset Svjetskoga ekonomskoga foruma bila je za „hitnu izgradnju temelja našega gospodarskoga i društvenoga sustava za pravedniju, održiviju i otporniju budućnost nakon COVID-a“. Problem je u tome što WEF vidi prenapučenost kao problem, osobito kada su pojedinci neproduktivni. Davosovo predvorje i bočne sobe raspravljaju o kontroli populacije i otkrili su da je manipuliranje zdravstvenom skrbi održiv put naprijed.

Ako imate 65 i više godina u SAD-u, već znate za uskraćene usluge poput kolonoskopije nakon određene dobi – sjećate se da je Obamacare neslavno osuđivan zbog svoje udruge Death Panel? Čini se da rutinsko uskraćivanje potrebnih postupaka, osobito za današnje starije osobe, potvrđuje tu tvrdnju. Razlozi su više povezani s ekonomijom nego s medicinom, što su mnoge žene otkrile kada su tražile spasonosne mamografije nakon 40., pa čak i 80. godine.

Učinkovitost i sigurnost uvijek su bili naši standardi. Ali danas savezni dužnosnici svake godine razvijaju „proračune“ za zdravstvenu skrb koji odražavaju izbore koji su zatim ograničeni vladinom politikom i Medicareom. Privatno osiguranje pozorno promatra koja ograničenja postavlja vlada i rado pristaje uštedjeti „svoj“ novac.

U Europi  se već rutinski prakticira potpomognuto samoubojstvo za stanja koja nisu opasna za život kao što su depresija, psihički poremećaji; čak i kada su pacijenti tinejdžeri! Kako na vas utječe taj podatak? Imate nizak pogled na život ako mislite da to nije odvratno. Ako nikada niste čuli za to, događa se češće nego što možete zamisliti… i nema sumnje, wokeisti u SAD-u to vide kao sljedeći korak u svom dugom maršu prema svojoj viziji „pravednoga“ i „pravičnoga“ društva (…).

Allan J. Feifer, American Thinker/HKV