NOVI IZAZOV ZA TOKSIKOLOGE I ZAKONODAVCE Paradoks niskih doza i prevencije

NOVI IZAZOV ZA TOKSIKOLOGE I ZAKONODAVCE Paradoks niskih doza i prevencije

Objavio  Valerije Vrček

Foto: Shutterstock

Male doze štetnih tvari stvaraju velike probleme za toksikologe. Kemikalije koje izazivaju hormonske poremećaje često ne slijede osnovno pravilo tradicionalne toksikologije, koje glasi: biološki učinak tvari ovisi o njezinoj dozi. Dvostruko veća količina otrova uzrokuje dvostruko veće efekte. To srednjovjekovno Paracelsusovo pravilo vrijedi za mnoge klasične, »stare« otrove, poput cijankalija ili žive. No kod endokrinih disruptora (hormonskih otrova) dolazi do neočekivanih obrata, pri čemu niske doze mogu izazvati biološke učinke koji nisu vidljivi kod visokih doza.

Hormonski otrovi

Takav nelinearan odnos doze i biološkoga učinka opisuje se krivuljama koje nisu monotone.

Toksikološka ispitivanja, procjena rizika, zakonska regulacija i preventivne mjere i politike nalaze se pred novim izazovima i nepoznanicama. Potreba promjena paradigma je očita, ali je njihova provedba otežana inercijom znanstvenika i interesima (kemijskih) kompanija.

Krivulje ovisnosti često imaju oblik slova U, a to znači da vrlo niske koncentracije nekoga (hormonskoga) otrova mogu biti štetnije od visokih. Takvo nepredvidljivo ponašanje štetnih tvari, poput parabena, bisfenola A ili glifozata, otežava toksikolozima procjenu rizika za te tvari. Konvencionalni toksikolozi navikli su na pravocrtne linije koje slijede Paracelsusovo pravilo. Definiranje štetnosti »poslušnih« otrova relativno je jednostavno pa se njihova regulacija temelji na mjerenjima i rezultatima standardne toksikologije. Otkriće velikoga arsenala hormonski aktivnih kemikalija neugodno je za mnoge toksikologe jer zahtijeva novo razmišljanje i nov pristup u toksikologiji.

Neposlušne molekule

Osim hormonskih otrova, koji ispod toksikoloških radara truju ljude i okoliš, postoji skupina kemijskih spojeva za koje je otkriveno da u području niskih doza pokazuju eksponencijalni rast štetnosti. Ni za njih ne vrijedi Paracelsusovo pravilo o linearnosti doze i biološkoga učinka. Radi se o tvarima kojima su ljudi često ili svakodnevno izloženi, poput radona, nikotina, benzena, azbesta ili olova. Prema tome, standardna se toksikologija ne može primijeniti u pokušajima regulacije tih tvari na tržištu.

Obje su skupine kemikalija vruć kesten za konvencionalnu toksikologiju, a problem je tim veći što znanstvenici otkrivaju da mnogi klasični otrovi zapravo pripadaju jednoj od tih dviju skupina. Zakonska regulacija takvih tvari upitne je znanstvene vrijednosti jer se temelji na redukcionističkom načelu koje nije prikladno za opis toksičnoga profila »neposlušnih« molekula.

Klinička i populacijska strategija prevencije

Dodatan je problem što za navedene skupine tvari vrijedi takozvani paradoks prevencije. Standardna klinička strategija prevencije, baš poput standardne toksikologije, usmjerena je na onaj dio populacije koji je izravno ili više izložen štetnim tvarima. To je u pravilu manjina ljudi u kojih izloženost uzrokuje bolesti ili poremećaje. Klinička strategija prevencije bavi se visokorizičnim skupinama ljudi u namjeri da se spriječe gubitci ili umanje troškovi dodatnih liječenja. Populacijska strategija prevencije drukčiji je pristup koji je usmjeren na čitavu populaciju, dakle i na ljude koji su izloženi niskim dozama štetnih tvari. Zagovaratelji populacijske strategije tvrde da je taj pristup efikasniji i da spašava više ljudi. Klinička strategija prevencije ograničena je na mali dio populacije, uspješnost je manja, a troškovi su mnogo veći. To je paradoks prevencije.

U mnogim slučajevima epidemiološki podatci pokazuju da preventivu treba usmjeriti na čitavu populaciju, odnosno društvo, a ne tek na manjinu koja ima veći rizik od razvoja neke bolesti. Fokusiranje zaštitnih mjera i politika na kohorte ljudi visokoga rizika može biti neučinkovito.

Potreba zaštite većine

Paradoks prevencije ne odnosi se samo na kronične intoksikacije i izloženosti tvarima niskih doza, nego uključuje i primjerice rizične životne stilove. Poznato je da pretili ljudi mnogo češće obolijevaju od dijabetesa. Pretilost je klinički faktor rizika za razvoj šećerne bolesti, a paradoks prevencije dijabetesa otkriven je u Kanadi. Prema službenim podatcima vrlo pretili ljudi čine 4 posto kanadske populacije. U toj se skupini pojavljuje 12 posto svih slučajeva dijabetesa u Kanadi. To znači da se 88 posto slučajeva pojave šećerne bolesti događa, zapravo, u preostaloj populaciji koja nije »obilježena« rizičnim svojstvom. Ako se skupini vrlo pretilih pridodaju i pretili ljudi, u ugroženoj će se kohorti koja čini 17 posto stanovništva pojaviti 38 posto svih slučajeva dijabetesa. To opet znači da se najveći broj slučajeva dijabetesa pojavljuje u većinskoj populaciji.

U svakom slučaju, toksikološka ispitivanja, procjena rizika, zakonska regulacija i preventivne mjere i politike nalaze se pred novim izazovima i nepoznanicama. Potreba promjena paradigma je očita, ali je njihova provedba otežana inercijom znanstvenika i interesima (kemijskih) kompanija.

IZVORGlas Koncila