T. Nuić: Je li izgubljeno ono što se zna gdje je nestalo?

T. Nuić: Je li izgubljeno ono što se zna gdje je nestalo?

Ništa ne mora biti izgubljeno za što se zna gdje je…

Odluka HKV-a preuzeti članak dr. Bože Skoke (06.08.2023.), objavljen u Vijencu (br. 767-769, 27. srpnja 2023.) pod naslovom Hrvatska – identitetski prvak Europe, lako se može obrazložiti važnošću same teme koja je već u vrijeme slavnog A. G. Matoša bila aktualna. Matoš je uočio dijametralno suprotne procese u hrvatskoj kulturi „dviju struja: jedne koja kod nas traži čistu hrvatsku, druge koja kod nas traži hrvatsko-srpsku, jugoslavensku, slavensku kulturu“.

Načeta je bolna tema o odnosu Hrvata prema vlastitoj kulturnoj baštini, tom važnom dijelu nacionalnog identiteta. Jedni su joj se divili i bili ponosni na nju, drugi su u njoj gledali provincijalnost i zapreku iskoraku u svijet; za jedne je značila potvrdu pripadnosti kulturnom krugu Zapada, drugi su ju odbacivali jer je bila smetnja njihovim političkim projektima. Nastale su svađe, nesuglasice, predrasude, nebriga i, konačno, uskrata da se s njom upoznaju mlade generacije. Zavladao je strah da bi mladi, upoznavanjem hrvatske kulturne baštine,mogli iz vida izgubiti svjetske perspektive koje nudi amalgamiranje s istočnim susjedima! Odatle zapreka da ju se ugradi u službeni program odgoja i obrazovanja. A poznato je da obrazovanje ima nešto zajedničko s obrazom, pa i onih koji odlučuju o kurikulumu. Posljedica ovog amalgamiranja je tragična po cijeli hrvatski narod. Mlade generacije danas mogu se diviti europskim kulturnim dosezima ni ne sluteći da im se u domovini potapa Kosinj – „prva hrvatska zvijezda Gutenbergove galaksije“ iz 1483. godine. Početkom siječnja 2024. bi se mogla komemorirati 500-ta obljetnica smrti u ondašnjoj Europi najuspješnijeg hrvatskog humanista Marka Marulića, ali to nije dostojno suvremene interdepedendentne politike hrvatskih internacionalista.

Preponderancija političkog nad kulturnim uvijek je gubitak i opasnost za narod. „Što je razlog tomu? – pita se Skoko i odgovara: „S jedne strane nedostatak samosvijesti i nacionalnog ponosa, a s druge nepoznavanje vlastite povijesti i baštine te njezina nedovoljna promocija i popularizacija.“ Od starih Latina baštinimo misao da je “prava vlast ona koja uči svoje građane kako vladati samim sobom.” Ako nemamo svoje “JA”, kako možemo kvalitetno sudjelovati u nekom “MI”? Prava vlast izgrađuje u društvu zajednički identitet promicanjem svih identitetskih elemenata društva.

Matoš

Bogata baština zahtijeva kvalitetnu znanost i veliku brigu. S malim znanstvenim i velikim ideološkim potencijalom teško može baština postati općim nacionalnim dobrom. U samostalnoj Hrvatskoj se još uvijek nije pojavila vlast s hrvatskom „samosvijesti i nacionalnim ponosom“ (Skoko) koja bi prihvatila hrvatsku kulturu kao temelj razmišljanja, djelovanja i vrjednovanja. Matoševo naprijed citirano upozorenje zapravo je spoznaja da je destruktivni proces dekroatizacije hrvatskoga društva već u ono doba zagadio povijesni hrvatski prostor. Tridesetak godina kasnije će Norbert Elias izići u javnost s pozamašnom knjigom „O procesu civilizacije“, u kojoj opisuje kako uljudbeno sazrijevanje društva svesrdno potiču elite u dotičnoj zemlji, da bi svestrano uzdigli standard ponašanja i postigli društveni konsens.

Pojam „civilizacijski proces“ slobodnih i razvijenih društava označuje različite faze i razine materijalnoga, intelektualnoga i društvenoga razvoja ljudske zajednice. U njemu je sadržana cjelovitost svih vještina, znanja, običaja i nazora zajednice, naroda ili zemlje. Znanstveno gledano svaki narod ima svoju vlastitu uljudbu. Procesom civilizacije nastojalo se narod osloboditi od straha unutarnjom slogom i ograničavanjem vanjskih opasnosti te sukladno tome kanalizirati ga. Tako vanjske opasnosti postaju za ljudski život proračunljivima, putevi straha reguliraniji. Upravo civilizacijskim procesima su europska društva u 19. stoljeću jačala svoju nacionalnu svijest, njegovala kulturnu baštinu i oplemenjivala ponašanja kako bi se u društvu smanjio ili nestao strah, njegovi simboli, zabrane i otpori.

Norbert Elias pokušava na više mjesta objasniti „civilizacijski proces“ korištenjem ili uporabom različitih predmeta i elemenata pa tako i korištenja vode svrhu osobne higijene. U ranijim stoljećima ljudi su se izbjegavali prati hladnom vodom jer su se bojali oboljenja kože, prehlade i sličnih poroka. Kad bi to činili, činili bi to isključivo zbog drugih, a ne zbog sebe, sve dok nisu shvatili značenje civiliziranog ponašanja i prihvatili ga. Reguliranje izvora straha, zaključuje Elias, jedan je od najelementarnijih preduvjeta za onaj standard ponašanja koji izražavamo pojmom “civilizacija“ ili uljudba.

Judita

Umjesto „civilizacijskog procesa“ u hrvatskom se narodu u to doba pojavio „proces desupstancijalizacije“, što praktički znači da slabi narod može imati samo slabu ili pak lošu kulturu, uključujući i jezik! Hrvatsko je društvo bilo uskraćeno za ovaj uljudbeni proces jer je odbacilo vlastitu kulturu u korist južnoslavenskoga i »općeslovinskoga«, na koncu jugoslavenskog zajedništva. Problem je tek nastao kad se utvrdilo da uljudbe nisu bile kompatibilne. Narodi većinom postižu svjetski kulturni uspjeh svojim autohtonim stvaralaštvom, a Hrvati se odlučiše to postići samoporicanjem. Primjerice Marulićeva Judita, „u versih harvacki složena“, bila je nacionalni ep par excellence do pojave ideološkog ilirizma, kad su njezino mjesto iz čisto ideoloških razloga preuzeli Mažuranićev »Smrt Smail-age Čengića«, s crnogorskim protagonistima, i Gundulićev »Osman«, s poljskim protagonistima. Hrvatskom klasikom se proglašavaju djela kojima nije tema nacionalna prošlost! Nije problem u navedenim vrijednim djelima, nego u patvorenoj politici kojom ih se zlorabi svrhu izgradnje jugoslavenskoga zajedništva!

Ako se u 20. stoljeću u hrvatskom društvu i pojavila potreba za „civilizacijskim procesom“, on je onemogućen zbog nedostatka nacionalnih elita koji su ili ušutkane ili protjerane ili pogubljene. Najutjecajniji krugovi hrvatskog društva sveli su svoj „civilizacijski proces“ na ideološku potku veličanja jugoslavenstva i tako jer su higijensku stranu uljudbenog procesa shvatili po starom robovskom načinu, ideološki. Čistoća je svakako važna kao želja, kao ideal, kao zahtjev, ali je u praktičnom životu nečistoća normalna pojava. S tvorbenom jezičnom devijacijom u spomenutom dijelu hrvatskoga društva se probudila i fiksna ideja o čistoći kao snažnoj moralnoj kategoriji. Nastala je zabluda o ideološkom i moralnom puritanizmu, s himbom crvene zvijezde ili srpa i čekića. Bilo bi jako zanimljivo čuti mišljenja hrvatskih purista kako gledaju na odbijanje Sveučilišta u Lausannei da oduzme počasni doktorat Benitu Mussoliniju iz 1937. Drame pisca Luigi Pirandella se prikazuju diljem civiliziranog svijeta, premda je on vjerojatno jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost koji je dao rastopiti dodijeljeno mu odličje – kako bi podupro Mussolinijev osvajački rat u Abesiniji! Je li ikad itko čuo da su djela francuskog pisca s nacističkim teretom Louis-Ferdinand Céline zabranjena? Jesu li Norvežani nacisti što ne izbace Knuta Hamsuna, koji se otvoreno divio Hitleru, iz svog književnog kanona? Kako je moguće da je njemački filozof Martin Heidegger, nakon rektorskog govora, bez problema dio proučavanja znanstvenih krugova diljem svijeta? Giorgia Meloni, predsjednica talijanske vlade i neofašističke stranke Fratelli d’Italia bi početkom kolovoza primljena u Oval Office u Washingtonu, dok hrvatski vladari, odreda antifašistički puristi, nemaju pristupa tom „svetištu demokracije“!

Tek ovi primjeri pokazuju hrvatski luksuzni problem s prvim bijelim poljem povijesnog hrvatskoga grba kroz stoljeća! A što bi se tek dogodilo da obrazovni sustav uvrsti „Ognjište“ Mile Budaka u školsku lektiru? Dok ukradeno arhivsko i kulturno hrvatsko blago leži u Beogradu da ga se može zlorabiti protiv Hrvatske, dok se dubrovačka književnost posrbljava kao i Vegeta i Vlaho Bukovac, ovaj iracionalni odnos prema grbu u najmanju je ruku dokaz o traumatiziranim političarima, opsjednutim čišćenjem hrvatstva od njegove kulturne baštine, kao u vrijeme komunističke tiranije prerušene u utopiju spasa, a Hrvatsku u čistilište povijesti koje plamti, žari i luta. Nema tu apsolutno ničeg poučnog. Svatko tko se upusti u proučavanje mora biti spreman napustiti svaku nadu. Vidjet će kako mu duša prolazi kroz mlin za meso – i na kraju će biti čudesno sretan i utješen. Ova izvanredna zemlja tako razmažena prirodom i tako unakažena poviješću doživljava strahote. Bilo bi poučno kad bi netko moglo dočarati brzinu kojom će riječ hrvatski narod nestati iz svjetskog rječnika.

hrvatska

I da se ponovno vratimo na pitanje iz naslova: je li izgubljeno ono što se zna gdje je nestalo? Nije. Bitka za hrvatsku državu je povijesna konstanta s različitim uzrocima i posljedicama, koja je konačno dobivena. Hrvatska država postoji. Nedostaju joj još odgovorni i svjesni Hrvati koji bi mogli shvatiti da je ona nemoguća bez hrvatske kulturne baštine, tradicije i slobode te koji bi na civilizirani način promijenili sadašnji sustav upravljanja njome i njezinim ustanovama. Ništa ne mora biti izgubljeno za što se zna gdje je. Ništa ne može zemlju unaprijediti kao dobra politika niti unazaditi kao loša politika! Hrvati nikako da shvate da se na njih gledalo i gleda, navodno zbog ustaša, kao na niža ljudska bića. Time su spuštene moralne barijere svim zločinima nad njima. Ali čistoća, za kojom njezini vladari iz osobnih interesa žude, nije besprijekornost, to je sposobnost gledati svoje mane i ne bježati od vlastitih bezdana. Valja biti kadar suočiti se sa samim sobom!

Ovu rečenicu, koja ne potječe od jednog Hrvata, valja u navedenom kontekstu zapamtiti: „Dogovorom Srbije i Hrvatske i promjenom metoda vladanja nestat će ustaše, nepopularne u hrvatskom narodu, i njihova teroristička organizacija.“ (Eine Einigung zwischen Serbien und Kroatien und eine Änderung der Regierungsmethoden wird die im kroatischen Volke unbeliebten Ustaschi und ihre terroristische Organisation zum Verschwinden bringen.) Rečenica je, što nije na odmet napomenuti, objavljena u Neue Zürcher Zeitungu 25.11.1934., dakle, kratko nakon atentata u Marseilleu. Tko je odgovoran za nastanak ustaškog pokreta?

Tihomir Nuić/HKV