Godina 2023. godina je prepuna okruglih obljetnica zločina počinjenih nad Hrvatima ali i genocida poput onog koji se prije 30 godina dogodio u Grabovici. I svi su redom nekažnjeni, počevši od Dusine, preko Trusine, Travnika, Zenice, Novog Travnika, Viteza, Kaknja, Kiseljaka jednog i drugog, kod Sarajeva i Žepča, Bugojna, Doljana, Grabovice, Uzdola, pa do Vareša, Fojnice, pa opet Viteza.
Tu i tamo osuđen je poneki vojnik, ali zapovjednik zločina nigdje. Generali Armije R BiH zaštićena su vrsta u BiH zahvaljujući i nama koji šutimo, onima koji smatraju da je dovoljno položiti vijenac, upaliti svijeću i pomoliti se za žrtve pomno planiranih zločina koji su dokazali da Armija R BiH nije ni časna ni slavna, a ni jedina legitimna vojska u proteklom ratu. Jer ako to jest onda je legitimno bilo ubiti vojnika iz vlastitih redova jer je Hrvat kao što su to učinili u Grabovici, a slavno je i časno bilo ubijati djecu, žene i starce, ljude koji su te primili u svoje domove. Časno je sakriti tijela ubijenih po Rostovu, baciti ih u Neretvu?
Znamo mi svi vrlo dobro da nije, ali mi nikad neće biti jasno zašto 30 godina puštamo da se javno govori da je jest, da nam je normalno da su Cikotići, Mlaće, Patkovići i Ališpage na slobodi, da ih se uvažava, da imaju zaštitu političkih ili međunarodnih mentora, svojih ljubavnica u pravosuđu. Sasvim je svejedno. Važno je da su zaštićeni dok mi palimo svijeće i polažemo vijence.
Za 30 godina rodi se dijete, završi školu, fakultet, zaposlili se, napusti roditeljski dom. A mi se nismo pomjerili s mrtve točke kad je u pitanju istina o zločinima, nismo bili u stanju izboriti se za pravdu ni za one najokrutnije, ubijenu djecu, malenu Agustinu i Mladenku, nismo vratili dostojanstvo majkama kojima su ubijena po trojica sinova, Anici i Sarafini, nismo roditeljima nestalih Bugojanaca ispunili najveću želju, da pokopaju svoje sinove.
Zar su vijenci i svijeće jedno što nudimo obiteljima žrtava nakon 30 godina? Jednostavno ne smiju biti, jer ako uskoro netko od Cikotića, Mlaća, Patkovića ili Ališpaga ne sjedne na optuženičku klupu nemamo nikakvo pravo više obilježavati obljetnice na način kako to činimo zadnjih 30 godina. Postale su to obljetnice naše sramote i nerada, nesposobnosti izboriti se za pravdu i istinu koje su žrvama potrebnije od svih vijenaca i svijeća ovoga svijeta.
ANA Popović, FB