B. Stanić: Novi predmet, nova škola

B. Stanić: Novi predmet, nova škola

Vjeronauk se ne boji

Hranić

Tko pročita poruku koju je uz početak nove školske i katehetske godine napisao predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, lako će mu postati jasno da se Vjeronauk kao školski predmet više ničega ne boji. Predugo se, naime, tim predmetom čak i nakon demokratskih promjena ucjenjivala Crkva, prikupljali u predizbornim kampanjama jeftini politički bodovi i strašila javnost da uz taj predmet čitava država postaje klerikalna. Sijači tih strahova mahom su bili krvni ili duhovni potomci onih koji su davne 1952. godine trijumfirali izbacivanjem vjeronauka iz škola gotovo više nego pobjedom u Drugom svjetskom ratu. Da danas, više od 70 godina nakon izbacivanja i 32 godine nakon ponovnoga uvođenja Vjeronauka u škole, Crkva, vjeroučitelji, roditelji i učenici pred društvom nemaju razloga imati ama baš nikakvih kompleksa, potvrdilo se preko dviju tema s kojima se, među ostalim, suočila ovogodišnja poruka spomenutoga Vijeća HBK-a.

Prva je tema uvođenje novoga tzv. eksperimentalnoga predmeta, koji se na početku iz pojedinih krugova nastojao prikazati kao konkurencija Vjeronauku uz koju će Crkva mnogo izgubiti. Mirno je nadbiskup Hranić mogao ustvrditi: »Pozdravljamo uvođenje eksperimentalnoga kurikula nastavnoga predmeta Svijet i ja za osnovne škole, koji će od ove jeseni biti uveden kao alternativni predmet konfesionalnomu modelu Vjeronauka u školi.«

Štoviše, nadbiskup ne samo da nije doveo u pitanje taj novi predmet, nego je s olakšanjem poručio: »Nadamo se da će uvođenjem toga predmeta nestati dosadašnje trajno negodovanje i predstavljanje Vjeronauka u školi kao teškoće za organizaciju života učenika koji ga nisu pohađali.«

Druga, vrlo aktualna tema o kojoj je u poruci bilo riječi jest eksperimentalno uvođenje cjelodnevne nastave u pojedinim školama. Teško crkvene ustanove mogu utjecati na to hoće li taj novi i još uvijek (pomalo i ideološki) nejasan koncept zaživjeti ili ne će – jer to je, kao i u svemu drugom u hrvatskom društvu, najzad stvar političke odluke. No utješno je svim katoličkim roditeljima to da Crkva učenike i u tim okolnostima ne želi ostaviti prepuštene sustavu. Ako se ozbiljno uzmu nadbiskupove riječi da se u najsuvremenijim i najliberalnijim europskim društvima, kakvomu stremi i hrvatsko, sve više ide čak i za tim da se vjerski oblikovane moralne zapovijedi, poput: Ne ubij! Ne ukradi! Ne laži!… tumače bez religijskih, odnosno vjerskih premisa te da to vodi do beskućništva suvremenoga čovjeka, utješno je da Crkva i u školi, pa makar bila i cjelodnevna, nastoji učenicima pružiti blagotvorne spoznaje iskustva Boga. »Zato će školu biti potrebno shvaćati kao svojevrsnu pastoralnu jedinicu, odnosno kao mjesto susreta unutar konkretnoga pastoralnoga djelovanja Crkve«, napisao je nadbiskup.

škola

Moguće je da će se ponegdje, zbog manjka interesa za novi alternativni predmet ili zbog popunjavanja programa cjelodnevne nastave, navijati ili popuštajućim metodama nastojati pridobivati da se pojedini učenici ispisuju iz Vjeronauka. Stoga se u poruci oprezno ističe poziv da se poštuje sloboda izbora učenika, već upisanih na Vjeronauk, i to do kraja njihova osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja. Važno je to jer Vjeronauk nije samo redak u e-dnevniku s dobrim ocjenama; on nije samo prostor u kojem se učenici utvrđuju u vjeri, dobroti, ljepoti, solidarnosti… Pohađanje Vjeronauka velik je znak, on je blagotvoran simbol prepoznavanja vjernika preko kojega se od djetinjstva očituje pripadnost Crkvi. Naime, školski vjeronauk, zajedno sa župnom katehezom, čini jedinstven projekt crkvene evangelizacije mladih u hrvatskom društvu. Stoga se donekle, pogotovo u suvremenim okolnostima, može razumjeti da postoje oni koji to miniraju. No, hvala Bogu, nema razloga za strah.

Branimir Stanić
Glas Koncila