Autohtone liturgijske prilagodbe’ sa obrednim plesovima poslane na odobrenje

Autohtone liturgijske prilagodbe’ sa obrednim plesovima poslane na odobrenje

Meksička biskupska konferencija podnijela je Vatikanu na odobrenje “niz autohtonih liturgijskih prilagodbi za slavlje svete mise za ‘izvorne narode’ zemlje”. Vatikan je navodno ‘povoljno’ primio adaptacije. Oni uključuju laika koji će kaditi oltar umjesto svećenika; “starijeg laika” koji će “voditi zajedničku molitvu”, te cijeli niz obrednih plesova.

Evo što je tadašnji kardinal Ratzinger rekao o liturgijskom plesu u svom klasiku Duh liturgije:

Ples nije uopće izražajni oblik kršćanske  liturgije. Gnostičko-doketski krugovi pokušali su ga donekle u trećem stoljeću uvesti u liturgiju. Za njih je razapinjanje bilo samo privid: Krist je navodno prije svoje muke naputio svoje tijelo koje nikada nije zbiljski ni bio prihvatio i stoga se mogao namjesto liturgije križa mogao pojaviti ples jer je križ bio samo privid. Obredni plesovi u raznim religijama imaju različita usmjerenja: zaklinjanja, mistične ekstaze, analogno vračanje. Nijedan od tih stavova ne odgovara nutarnjem smjeru liturgije.
Potpuno je nerazumno kad se – u pokušaju da se liturgiju učini ‘atraktivnom’ – umeću plesne pantomime, po mogućnosti s profesionalnim plesnim grupama koje onda na kraju često pobiru i pljesak. Gdje god u liturgiju dođe do burnoga pljeska za ljudsko djelo i učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila svojevrsna vjerski zamišljena zabava ili provod. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je nositi  se s konkurencijom na tržištu zabave i razonoda koja sve više i više u sebe uključuje i vidove religioznoga, kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je, naravno, požnjela veliki pljesak, Je li moguće veće udaljavanje od smisla pokore, od onoga što ona uistinu jest?
Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe, nego na Boga, ako dopusti Bogu da on nastupi i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurenciju, a ljudi osjećaju da se tu događa nešto daleko više od oblikovanje slobodnog vremena ili tjedne razbibrige. Nijedan kršćanski obred ne poznaje ples.”

Naravno, krajnje je ironično da bi Vatikan, u određenim regijama, dopustio da se obredni ples uvede u liturgiju koju smatra “jedinstvenim izrazom” rimskog obreda, dok bi u isto vrijeme pokušao potpuno eliminirati tradicionalnu latinsku misu. Ova činjenica briše ideju da Rim traži jedinstveni izraz rimskog obreda. Umjesto toga, nastoji rimski obred učiniti nekoherentnim, lišavajući ga njegovih žrtvenih i kristocentričnih elemenata i čineći ga sličnim mjesnoj (poganskoj) kulturi.

Izvor/https://www.quovadisecclesia.com/autohtone-liturgijske-prilagodbe-sa-obrednim-plesovima-poslane-na-odobrenje/