Umjetna inteligencija (AI –  Artificial intelligence) možda ima razum i logiku na svojoj strani. Ali potkopava ne samo teistička shvaćanja duše i ljudskog duha, ljubavi i slobodne volje, nego i samu bit ovih transcendentalnih stupova.

Izvor: Crisis Magazine

Autor: Rob Marco

Prijevod: Troplet

“Stvari postaju čudne. A to se događa brzo.” 
—Elon Musk, u svom nedavnom intervjuu s Tuckerom Carlsonom

Nikada nisam bio veliki obožavatelj znanstvene fantastike, uglavnom zbog nedostatka estetske privlačnosti. Uvijek me privlačila književnost koja je ulazila u srž onoga što nas čini ljudima, kao i u naš odnos prema prirodnom svijetu. Istraživanje svemira, leteći automobili i roboti — iako zanimljivi predmeti maštovite znatiželje — jednostavno nisu bili za mene.

Ali isto tako mislim da je to zato što su mnogi autori znanstvene fantastike na kraju bili ispred svog vremena. Arthur Schopenhauer, u svojoj knjizi iz 1819.  Die Welt als Wille und Vorstellung  (Svijet kao volja i reprezentacija), rekao je: “Istina je samo kratka proslava pobjede dopuštena između dva duga razdoblja tijekom kojih je osuđivana kao paradoksalna ili omalovažavana kao trivijalna.”

Uzmimo Blade Runnera, film Ridleyja Scotta iz 1982. o humanoidima stvorenim bioinženjeringom koji su toliko slični ljudima da su praktički neprimjetni među stanovništvom. Harrison Ford glumi umirovljenog policajca koji ih može razlikovati i nevoljko pristaje iskorijeniti i uloviti replikante odmetnike. Čak i film Her iz 2013. (s Joaquinom Phoenixom), u kojem se usamljeni, introvertirani muškarac zaljubljuje i razvija vezu s AI operativnim sustavom po imenu Samantha, prati tu liniju istraživanja između virtualnog i stvarnog.

Sada, četrdeset godina nakon Blade Runnera, znanstvena fantastika i stvarnosti se približavaju s takozvanom “jakom umjetnom inteligencijom”. 

Naše (pretjerano) oslanjanje na tehnologiju nije tajna niti iznenađenje, a nema vraćanja duha u bocu s obzirom na internet, pametne telefone itd. Ali to je rano 21. stoljeće. Činjenica da mnogi teoretičari nagađaju da se umjetna inteligencija približava točki tehnološke singularnosti, “hipotetskoj budućoj točki u vremenu u kojoj tehnološki razvoj postaje nekontroliran i nepovratan, što rezultira nepredvidivim promjenama ljudske civilizacije”, a to je nešto oko čega bismo svi trebali biti nervozni.

Ne pomaže ni to što je bivši šef Googlea Eric Schmidt rekao da AI predstavlja “egzistencijalni rizik” za čovječanstvo. Zbog toga se rukovoditelji poput Chamatha Palihapitiye, bivšeg potpredsjednika za rast korisnika u Facebooku, koji je izrazio žaljenje zbog svoje uloge u izgradnji alata koji uništavaju “društveno tkivo na kojem društvo funkcionira”, čine čudnim u usporedbi s tim.

Nedavno sam imao vlastiti uznemirujući susret s umjetnom inteligencijom. Peter Kwasniewski nedavno je podijelio moju objavu na svojoj Facebook stranici. Kad je netko u feedu pitao za fotografiju koju sam upotrijebio u objavi, označio je “mene” da me pita o njoj. Stvar je u tome što nisam bio na Facebooku već godinu i pol, nakon što sam izbrisao svoj račun. 

Moja žena, međutim, još uvijek ima Facebook i mogla je vidjeti da je “Rob Marco”, koji je bio označen, odgovorio. Kad smo pogledali profil, “Rob Marco” je imao mnogo zajedničkih prijatelja s mojom suprugom (i mojim bivšim “prijateljima”), a dnevni postovi ovog bota bili su nizovi stihova iz Biblije (Douay-Rheims, ništa manje!) (Douay-Rheims Biblija engleski je prijevod latinske Vulgata Biblije, verzije koja se univerzalno koristi u Crkvi više od 1500 godina, a koju je sveti Jeronim (340.-420. po Kr.) preveo s izvornog hebrejskog i grčkog – prim.prev.). Odgovor se činio blizu, ali isključen, i činilo se da ga je generirala umjetna inteligencija. 

Nepotrebno je reći da me ovo malo potreslo, pogotovo jer su ljudi jednostavno pretpostavili da sam to ja!

AI je nešto poput kontracepcijskog seksa ili transseksualnosti: blizu, ali bez krajnjeg uspjeha. Umjetna inteligencija može služiti nekim utilitarnim funkcijama, ona također oponaša ono što je ljudsko, ali sa šupljom jezgrom. Međutim, čini se da napreduje velikom brzinom, a budući da smo kao ljudsko društvo izgubili svoju moralnu i filozofsku sposobnost rasuđivanja, svi se radije pitaju: “Kako to možemo učiniti?” nego goruće pitanje: “Trebamo li to učiniti?”

Crkva nikada nije izbjegavala tehnološki napredak na način na koji bi to mogli činiti Amiši. Organizacije poput National Catholic BioEthics Center, na primjer, priznaju da bi se trebala koristiti u onoj mjeri u kojoj napredak medicine može služiti ljudskom životu, pod pretpostavkom da je u skladu s katoličkim moralnim razmišljanjem (koje je ukorijenjeno u božanskom i prirodnom zakonu). Samo zato što možemo stvoriti ljudski život u petrijevoj zdjelici, na primjer, ne znači da bismo trebali. Niti je moralno opravdan prekid trudnoće (abortus) ili korištenje kontracepcijskih sredstava.  

U drugim područjima—kao što je ekonomija—Crkva može dati vodeća načela, shvaćajući da takva područja tehnički mogu biti izvan njezinog stručnog područja. To ne znači da ona nema što reći. Enciklika Lava XIII. Rerum Novarum iz 1891. godine, jedan je primjer katoličkog socijalnog učenja koje tvrdi da ekonomija mora služiti svrsi ljudskog procvata, prava i dostojanstva.

Međutim, jedina stvar u kojoj je Crkva uvijek imala stručnost je premošćivanje onoga što je Božansko s onim što nas čini ljudima. To se može izraziti u onom što je poznato kao transcendentalno – Istina, Ljepota i Dobrota, ono što se “prolijeva da obuhvati svaku razinu bića, nadilazi sve granice esencije i suobuhvatno je s Bićem” (JB Lotz, “Transcendentals,” 4: 240-41).

Umjetna inteligencija može imati razum i logiku na svojoj strani, pa čak i briljirati u sferi utilitarizma. Ali također potkopava ne samo teistička shvaćanja duše i ljudskog duha, ljubavi i slobodne volje, nego i samu bit ovih transcendentalnih stupova. Nekada davno, humanizam je pokušao istisnuti deizam. Sada je transhumanizam taj koji nastoji zamijeniti puki humanizam.

Zamislite svijet u kojem ne znamo što je stvarno – ne u pukom filozofskom smislu, već u svakom aspektu ljudskog društva. Od predstavnika pozivnog centra do umjetnina u galeriji do “prijatelja” s kojim razgovarate na mreži. Ili zamislite da upoznate žensku osobu tako zapanjujuće ljepote i da se zaljubite, samo da biste shvatili da “ona” nije nikakva žena. Kada se ovi umjetni susreti gotovo ne mogu razlikovati od onoga za što vjerujemo da je stvarno, uistinu smo ušli u digitalnu epohu sličnu nuklearnom dobu.

Postoje oni koji bi mogli tvrditi da je takav napredak neizbježan i da se ne možemo boriti protiv takvih tehnoloških napretka jer se oni jednostavno ne mogu ograničiti u ovom trenutku. Što se opet vraća na ideju singularnosti – egzistencijalnu točku bez povratka u kojoj jednostavno više nismo u poziciji moći promijeniti smjer, a Terminator više nije scenarij ograničen na film.

Baš kao što moć tišine drži ključ zdravog razuma u svijetu neprestane i neumoljive buke, pravi kršćanin zna što je istinito, lijepo i dobro jer je susreo te transcendentalne stvari u Kristovoj osobi. U tome, on ima potencijal da razlikuje stvarno od umjetnog; neka vrsta načina razlučivanja šestim čulom rezervirana za nekolicinu s očima da uistinu vide.

Ipak, Sveto pismo ukazuje na vrijeme u kojem će se “iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane” (Matej 24:24); vrijeme u kojem lažni Kristovi i lažni proroci dolaze sa znacima i čudima i svojim obećanjima o prosvijetljenoj rasi. Može li biti da svitanje ove superiorne umjetne inteligencije uvodi ne samo lažnog Krista ovdje ili lažnog proroka ondje, već svijet koji se sastoji od cijele rase takvih?

Koji je odgovor na ovu egzistencijalnu prijetnju koju transhumanizam potencijalno predstavlja? Bojim se da ovdje nemam pravih odgovora osim bezvremenskog poticaja samog Krista u Getsemanskom vrtu:  Bdijte i molite da ne padnete u napast!” (Matej 26,40).