Zašto je Zapad u ovakvoj zbrci?

Kriza legitimiteta koju trenutno doživljavamo samo je simptom polagane smrti zapadne civilizacije. 

Izvor: Crisis Magazine

Autor: Richard Bastien

Prijevod: Troplet

Ljudi preziru vjeru. Oni je mrze i boje se da bi to moglo biti istina. Lijek za to je prvo pokazati da vjera nije u suprotnosti s razumom, već je vrijedna poštovanja i uvažavanja. Zatim je učinite privlačnom, natjerajte dobre ljude da požele da je istina, a zatim pokažite da jest.
— Blaise Pascal 

Kriza legitimiteta koju trenutno doživljavamo samo je simptom polagane smrti zapadne civilizacije. 

To je, ukratko, ključna poruka niza uglednih suvremenih pisaca i povjesničara, uključujući Jamesa Burnhama, Patricka Buchanana, Waltera Laqueura, Claire Berlinski, Christophera Caldwella, Theodorea Dalrymplea, Brucea Thorntona i, u novije vrijeme, Douglasa Murraya i Jonah Goldberg. 

Ovi su autori objavili knjige različitih naziva Samoubojstvo Zapada (Jonah Goldberg, James Burnham), Smrt Zapada (Patrick Buchanan), Posljednji dani Europe (Walter Laqueur), Čudna smrt Europe (Douglas Murray) itd.

Smrt o kojoj govore nije govorna figura. To je prava fizička, kulturna i duhovna smrt. 

Počnimo s fizičkom smrću koju je, zapisanu brojkama, dovoljno lako procijeniti. 

Sve zapadne zemlje, bez iznimke, trenutno imaju stope plodnosti ispod stope zamjene (“stopa zamjene” je broj djece koji održava trenutnu razinu stanovništva, odnosno ono što je poznato kao nulti rast populacije – prim.prev.). To nije posljedica epidemija, ratova ili ekonomskih katastrofa, već stava prema životu – onoga što je papa sveti Ivan Pavao II nazvao “kulturom smrti”. 

Godine 1930. T. S. Eliot upitao je britanskog povjesničara Christophera Dawsona za mišljenje o tada nedavnoj odluci Anglikanske crkve da prizna moralni legitimitet umjetne kontrole rađanja u teškim slučajevima. Iste godine Dawson je napisao članak predviđajući da će to dovesti do demografskog kolapsa zapadne Europe. Dawson je nagađao da bi istočnoeuropski imigranti mogli postati njihova zamjena.

To je bilo dalekovidno promišljanje, ali je promašio izvor novih imigranata. Islam sada ispunjava kulturni vakuum društva koje ne nalazi zadovoljstvo u djeci i obiteljskom životu i koje na vjeru gleda kao na opijum za maloumne. Naša službena inteligencija to ohrabruje, naivno odbijajući priznati da je njihovo vlastito sekularističko-postmodernističko vjerovanje mrsko većini imigranata.  

Ovo sekularističko-postmodernističko vjerovanje ono je što čini kulturnu i duhovnu smrt zapadne civilizacije tako očitom. Ta se vjera može sažeti u pet točaka: 

  1. Ne postoji objektivna istina ili, kako je rekao Nietzsche, “ne postoje činjenice, samo interpretacije”. Stvarnost nije “dana” već je nešto što oblikuju naši osjećaji. 
  2. Razmišljanje ne smije biti sputano logikom. Nema ništa loše u kontradikcijama. Na primjer, možete zagovarati pravo na ljudski život općenito dok podržavate pravo majke da ubije svoje nerođeno dijete ili favorizirati legalizaciju marihuane dok zagovarate zabranu pušenja cigareta.  
  3. Identitet i vrijednost pojedinca u potpunosti su definirani njegovom referentnom skupinom. Biti bijelac je loše, a biti žena i nebijelac je dobro. 
  4. Razlika između muškaraca i žena nema nikakve veze s biologijom. To je u suštini “kulturni konstrukt” u službi odnosa moći. 
  5. Ne postoji objektivan “moralni zakon” zapisan u ljudskom srcu. Mi izmišljamo svoje moralne vrijednosti. Mit o moralnim apsolutima mora pokleknuti pred moralnim relativizmom.    

Naša akademska i medijska elita toliko snažno vjeruje ovoj vjeri da se rugaju suprotnim stajalištima. Ako se ne slažete s istospolnim brakovima, pobačajem, subvencioniranom kontracepcijom, rodnom teorijom ili eutanazijom, pripadate “košari jadnika” koji se još uvijek “drže svog oružja i Biblije”. Nema veze što suprotna stajališta dijele gotovo svi ljudi od osvita civilizacije; naše elite znaju bolje.    

Pitanje koje se prirodno nameće je: Kako smo upali u takvu zbrku? Kratak odgovor je da smo prekinuli vezu između vjere i razuma koja je prevladavala u temeljnom razdoblju zapadne civilizacije, toliko da sada na njih dvoje gledamo kao na neprijateljske jedni prema drugima. 

Enciklika svetog Ivana Pavla II. Fides et Ratio, objavljena 1998. godine, počinje ovim riječima: “ Vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema razmatranju istine.” 

To znači da su i vjera i razum aktivnosti koje traže istinu. Oni su namijenjeni da rade zajedno, a ne da se natječu jedni s drugima. Vjera jednostavno ne može postojati bez razuma i sam razum ne može cvjetati bez vjere. Sokrat i Abraham nisu suprotnosti. Budući da oboje teže istom cilju, a to je spoznaja istine, mogu skladno živjeti u svakome od nas.   

Za takvo stajalište postoje čvrsti empirijski dokazi. To je postojanje sveučilišta, koja su se prvi put pojavila u srednjem vijeku kao izdanak intelektualnih zahtjeva vjere. 

Ovo nije bila posve nova pojava. Spisi kršćana koji su živjeli u drugom i trećem stoljeću pokazuju da ih vjeri uglavnom nisu privlačile emocije, već intelektualna potraga za istinom. 

Razmišljanje o razlozima vjere u Boga Isusa Krista bilo je u velikoj mjeri dio njihovog načina religioznosti. Daleko od toga da ostave po strani sokratovsko samopreispitivanje, oni su smatrali da je njihova kršćanska dužnost razviti svoje vještine rasuđivanja kako bi saznali sve što se može znati o istini. Upravo zbog te teške i neumoljive potrage nastala su sveučilišta. Srednjovjekovna sveučilišta, koja su preci naših suvremenih sveučilišta, bila su odgovor na poriv za traženjem odgovora na pitanja koja je postavljao razum prosvijetljen vjerom. 

Srednjovjekovna sveučilišta nisu se usredotočila samo na stjecanje teorijskog znanja. Svjesni da je Bog koji je “kreativni Razum” također i “sama Dobrota”, pretpostavili su da se kršćansko Otkrivenje proteže ne samo na ono što moramo znati, već i na ono što moramo činiti. Kao rezultat toga, predmeti nisu uključivali samo filozofiju i teologiju nego i medicinu i pravo. 

Brak vjere i razuma našao je svoj najsavršeniji izraz u djelima svetog Tome Akvinskog, redovnika iz 13. stoljeća koji je bio i filozof i teolog. Međutim, nije trebalo dugo da ovaj brak bude raskinut, prvo od strane protestantske reformacije, čija je doktrina samo vjera razdvojila vjeru od razuma, a zatim od strane prosvjetiteljstva, čija je doktrina samo razum razdvojila razum od vjere.

Potvrđujući da je jedini pravi izvor autoriteta Biblija, protestantizam je nesvjesno doveo do svojevrsnog vjerskog relativizma. Kao što je Brad Gregory pokazao u The Untentended Reformation (Nenamjerna reformacija), protestantizam nikada nije bio jedinstven pokret, čak ni u svojim ranim godinama. Njegova rascjepkana priroda pretočila se u beskrajnu proliferaciju nepomirljivih tvrdnji o istini, bez zajedničkih kriterija prema kojima bi se među njima presuđivalo. 

Utemeljen primarno na emocijama, protestantizam kaže da je religijska izjava istinita kada se “doživi” kao takva. To implicira da je vjera prvenstveno stvar “osjećaja” i da nema mnogo veze s razumom. Luther je čak tvrdio da je “razum kurva”. Ali ako je tako, onda se ne može napraviti razlika između razumne vjere i nerazumne. Religija se tako pretvara u ljigavi, sirupasti sentimentalizam. Danas je sentimentalizam raširen ne samo u protestantizmu nego i u nekim dijelovima katolicizma. 

Zaključivši da protestantsko iskustvo samo vjere kao vodiča do temeljnih istina ne funkcionira, velik dio zapadne inteligencije odlučio je u 17. i sljedećim stoljećima isprobati načelo samo razum. To je ono što je dovelo do prosvjetiteljstva, koje je bilo pokušaj uspostavljanja neke vrste univerzalnog bratstva utemeljenog na univerzalnim moralnim načelima odvojenim od bilo koje vrste religije. 

Prosvjetiteljstvo je proizvelo niz sekularnih proročanstava koja čine srž modernog liberalnog sekularizma (npr. postupno uklanjanje svih patnji kroz znanost i tehnologiju, odumiranje religije kroz napredak u obrazovanju, nestanak ratova i sukoba kroz ekonomski prosperitet i svijet trgovine itd.). Ta su proročanstva poduprta slijepom vjerom u znanstveni razum, od kojeg se očekivalo da će pokrenuti napredak i, pod vodstvom intelektualaca, dovesti do ljudske jednakosti. 

Ali ova slijepa vjera u razum, znanost i napredak ubrzo je završila razočaranjem. Godine 1929. Christopher Dawson je napisao u Progress and Religion (Napredak i religija): “Skepticizam i nevjerovanje koji su u doba procvata liberalnog prosvjetljenja bili usmjereni protiv tradicionalne religije sada su okrenuti protiv temelja samog liberalizma” (217).

Otkako je Dawson napisao ove retke, svjedoci smo nestanka dvaju najvećih oblika pseudo-znanosti koji su ikada proizašli iz prosvjetiteljskog mišljenja: marksizma i frojdizma. (Za više o propasti Freudovih teorija, pogledajte ovdje.) Štoviše, prosvjetiteljstvo se pokazalo nesposobnim odgovoriti na osnovna egzistencijalna pitanja: Zašto svijet postoji? Koji je smisao života? Kao što su pokazali različiti autori poput C.S. Lewisa i Allana Blooma, rezultat je bio da je “zapadni racionalizam kulminirao u odbacivanju razuma.” 

U svjetlu ovog općeg razočaranja, izazvanog najprije protestantskim eksperimentom isključivo vjera, a zatim prosvjetiteljskim eksperimentom isključivo razum, pojavilo se sekularističko-postmodernističko vjerovanje. Godine 1967. Michel Foucault, najcitiraniji autor u društvenim znanostima prema Social Sciences Research Network, objavio je Les mots et les choses (Riječi i stvari), gdje je najavio ni manje ni više nego “smrt čovjeka”. Dvojica njegovih suputnika, Martin Heidegger i Richard Rorty, tvrdili su da je razum inherentno nesposoban doseći istinu o stvarnosti i da su osjećaji bolji vodič od razuma. 

Nakon što smo ubili Boga i fetišizirali razum, sada živimo u slomljenom svijetu, koji slika naše slomljene duše. Najprikladniji opis našeg vremena možda je Yeatsova pjesma “Drugi dolazak”:

U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više soko poziv sokolara;
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
[…] Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.

Preuređenje svijeta zahtijeva preuređenje duša. Dakle, kamo idemo odavde? 

Kamo god odlučili ići, moramo zapamtiti dvije stvari. Prvo, moramo se sjetiti da ne može biti preuređenja svijeta bez prethodnog preuređivanja duša.  

Drugo, moramo se sjetiti da je judeo-kršćanska tradicija izrasla iz braka judeo-kršćanske religije i klasičnog grčko-rimskog razuma, dviju kultura koje su postale jedna i rodile ono što se nekada nazivalo kršćanstvom, a sada se zove zapadna civilizacija. Dvije najistaknutije činjenice o ovoj civilizaciji su da je naša i da se ona polako ubija puštajući sekularističko-postmodernističkom otrovu da se širi njezinim krvotokom. 

Napuštanje Boga je ono što je dovelo do ove provale ludila. Samo povratkom Bogu povratit ćemo svoj razum. Put do razuma je put izgubljenog sina u Evanđelju: moramo se vratiti u kuću Očevu i tražiti oproštenje. Zapadnu civilizaciju izgradili su ljudi vjere i molitve. Moramo ponovno otkriti njegove korijene, a u protivnom ćemo se suočiti s njenom dugotrajnom agonijom. Točnije, moramo ponovno otkriti veliku srednjovjekovnu sintezu vjere i razuma koju su reformacija i prosvjetiteljstvo razdvojili prije nego što je učinkovito isprobana. 

Sekularističko-postmodernistički put, put je očaja. Sinteza vjere i razuma, put je nade.