Vjerovali ili ne
Mnogi godinama Vučića uspoređuju s Miloševićem. Bitna razlika između te dvojice političkih (gotovo) blizanaca u tomu je, međutim, što je uspon ex-vožd počeo na Vidovdana ’89. na Gazimestanu, dok bi balvanijada u Banjskoj mogla biti početak kraja bivšega Slobina ministra informiranja.
Ilustracija: Corax, Slobodna Evropa
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Čudim se, moram priznati, onima koji se, evo, čude tomu što Aleksandar Vučić o (umalo) ratu na Kosovu jedno govorio CNN-ovoj Christiane Amanpour, a potpuno drugačije domaćoj Happy televiziji besprizornoga Milomira Marića. Uz (još) i intimni i neprimjereni – per tu. Čuđenju, naime, nema mjesta jer izvještio se srbijanski predsjednik govoriti za pretpostavljenu publiku, slijedom čega je kod intimusa Marića (kosovski) vuk, a kod Amanpour (samo) – vučić, koji nit laje, a još manje ujeda.
Mada, od 24. rujna kada je došlo do obračuna kosovske policije sa srpskim desperadosima u kosovskom selu Banjska, srbijanski neprikosnovenik djeluje, prije svega, kao čovjek koji ne vlada situacijom. Pa onda, krijući osobni strah, sipa otadžbinske parole po Srbiji, koje, doduše, malo koga više mogu impresionirati.
Javit ćemo kad dođe vrijeme…
Već prvog dana, dok šira javnost još nije imala predstavu što se zapravo dogodilo, busao se u junačka prsa i poručivao kako mogu (valjda Albanci…) pobiti sve Srbe, ali kako Beograd nikad neće priznati nakaradnu tvorevinu koja je pravljena bombardiranjem Srbije. Istina, u stanci otadžbinskoga zanosa poručio je i kako je uvijek spreman za razgovor. A onda bi ponovo zaguslao: „… Naše je iscrpiti sve što možemo kako ne bi došlo do većega krvoprolića, da pokušamo sačuvati mir. Ali, ako netko misli da…. Nije važno, o tome ćemo otom potom. Obavijestiti ćemo vas kada dođe vrijeme.“
Već stanovito vrijeme, zbog osvjedočenoga autoritarizma u kojem su sve institucije pod njegovim nadzorom, mnogi ga uspoređuju sa Slobodanom Miloševićem, čiji je, uostalom, bio ministar informiranja. Iako, ima i onih koji kažu kako je Sloba bio mila majka u odnosu na ovoga čvrstorukaša koji je politički zanat pekao uz dvojicu četničkih vojvoda – Nikolića i, prije svega, Šešelja. Kako bilo, kada usred kosovske krize, u biti, zaprijeti, spominjući „otom potom“, baš kao da priziva lipanj 1989. „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“, kazao je, a zapravo navijestio skori rat, srbijanski vožd na Vidovdan na Gazimestanu pred milijun (ne samo Srba…) ljudi. A prije njegova govora izveden je Beethovenov, gotovo proročki, Posmrtni marš za poginule kosovske junake.
Dvije godine potom, početkom ’91., kada su ratne trube uvelike odjekivale Srbijom i spremalo se cvijeće kojim će se kititi, ponajviše po Beogradu, tenkovi što će krenuti u obranu velikosrpskog kreda Srbi svi i svuda, gazimestanski je zloguki gavran povjerio srbijanskim gradonačelnicima: „Ako ne umijemo dobro da radimo, bar ćemo znati dobro da se bijemo.”
Povijest je pokazala kako je bio neobjektivan verujući u srpsko junaštvo. Osim kad su na brdima…
Bijela kuća pojma nema
Jasno, na CCN-u niti riječi o tomu što će biti – potom. Vučić se uglavnom skrušeno pravdao kako nije podigao vojsku nakon što je kosovska policija munjevito ugušila balvan revoluciju. Tvrdi, štoviše, kako je, primjerice, prošle godine na administrativnoj crti bilo 14 000 srbijanskih vojnika, a da ih je sada 4 400, što je, veli, regularan broj te kako izvješća koja su proteklih dana dolazila u Bijelu kuću nisu točna.
Znakovito je, međutim, svjedočenje generala Milana Mojsilovića, koji je u utorak uvečer na RTS-u tvrdio kako nisu postojale nikakve indicije da će se nešto komplicirano dogoditi.
„Ja sam kao načelnik Generalštaba dobio zadatak – u potpunosti staviti pod nadzor Kopnenu zonu sigurnosti i u punom kapacitetu osigurati administrativnu liniju preventivnim razmještajem dijela snaga Vojske Srbije. To je naređenje koje je dobila Vojska Srbije 24. rujna“, kazao je taj časnik, dometnuvši kako je trenutno stanje, u vojničkom smislu stabilno. No, upozorio je istovremeno i kako je i dalje nepredvidivo i opterećeno sigurnosnom krizom na teritoriju Kosova, koje se lako može preliti na dio teritorije središnjeg dijela Srbije, odnosno na Kopnenu zonu sigurnosti.
Što bi kazao Sloba – ni oružane bitke nisu isključene…
Prokleta je ova nedjelja
I, kad smo, eto, ponovo kod požarevačkoga vragolana, nastavimo sa srbijanskom opozicionerkom (još) iz vremena bivše SFRJ Vesnom Pešić, koja je, baš uoči srpske balvanijade u Banjskoj, konstatirala kako je Milošević zbog Kosova bio obožavani vođa (vožd, zapravo), a Vučić je na Kosovu ukinuo sve institucije Srbije. Podsjetila je tako da je predsjednik u studenome prošle godine povukao sve Srbe, uključujući i kosovske snage sigurnosti, iz kosovskih institucija. Danas tamošnji analitičari drže kako ne bi došlo do najvećeg oružanog sukoba od 2004. da je bilo srpskih policajaca. Moguće…
Međutim, problem je, možda ključni, onaj što ga je ovih postkriznih (?!) dana apostrofirao Milan St. Protić. „Mi i dalje mislimo kako se nasiljem nešto može postići“, kazao je taj povjesničar i bivši veleposlanik SR Jugoslavije u Washingtnu, naglašavajući kako uopće (više) nije važno je li Vučić znao što se iza brda valja. Važno je, veli, kako je on reagirao poslije. „Ključni su ljudi odmah morali biti uhićeni, odmah su morale biti podignute optužnice u Srbiji i time bi se poslala jasna poruka“, drži Protić.
Ali, ne; Vučić je, čekajući gotovo cijelu (kobnu) nedjelju, pojavivši se tek predvečer na državnoj televiziji o balvan revolucionarima, s Milanom Radoičićem na čelu, govorio kao o kosovskim junacima – koji čuvaju Srbiju na Kosovu. Istina, Amanpourovoj je ovoga ponedjeljka prisegnuo kako će Srbija pozvati na odgovornost sve ljude koji su počinili kaznena djela te kako je Radoičić dostupan pa će tužiteljstvo raditi svoj posao. Tako je i bilo, vođa neuspjeloga srpskog ustanka pao je u utorak ujutro. Doduše, već ga je u srijedu sudac beogradskoga Višeg suda pustio da se brani sa slobode, a zabranjeno mu je (samo) bez odobrenja suda napustiti teritoriju Srbije i ne smije kročiti na prostor Kosova. A i putovnica mu je ostala kod sudca. I, tako je Srbija postala pravna dražava – od srijede…
Slijedom čega je zanimljiva i primjedba jednoga čitatelja beogradskoga dnevnika Danas, koji vjeruje kako je Radoičić Vučiću ono što je Arkan bio Miloševiću. Kontroverzni biznismen, naime… Heroj, a ne zločinac!
Sve junak do junaka
I, uistinu, izbor Gorana Petronijevića za branitelja „Vučićeva Arkana“ svjedoči kako je mitologija o kosovskim i inim junacima neumrla tamo daleko. Riječ je o živopisnom, ali zato ne manje opasnom, pravniku koji je, primjerice, u svibnju 2000. jednom presudom izrekao 1 632 godine zatvora. Bio je, naime, predsjednik Velikog vijeća Okružnog suda u Peći koje je osudilo 143 kosovska Albanca zbog kaznenog dijela terorizma. A to će ga kasnije kvalificirati za glavnog branitelja Radovana Karadžića u Hagu. Pred Tribunalom je također branio i Veselina Šljivančanina. A branio je Arkanovu udovicu, Cecu, da ‘prostite… pred domaćim sudom.
Uz to, desničarski ga pokret Za Srbiju predstavlja i kao osobnog biografa Ratka Mladića i „eksperta za događanja u Srebrenici”. Petronijeviću je, inače, donedavno bio zabranjen ulazak u BiH jer je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost. Čim mu je pak nova vlast: Trojka, HDZ i, dakako, SNSD upalila zeleno svjetlo, navijestio je sredinom kolovoza kako će formirati tim za obranu predsjednika RS-a Milorada Dodika protiv kojega je Tužiteljstvo BiH podignulo optužnicu.
Srpska je javnost trenutačno podijeljena između onih koji misle kako je Radoičić, novi Obilić i onih koji toga „patriota“, znajući za golemu mu imovinu, nazivaju srpskim Escobarom. Ovi su drugi, istina, u manjini, ali su puno bliže istini budući da je taj kosovski junak na crnoj listi SAD-a i Velike Britanije zbog šverca oružja i droge, uz ino. Pljunuti Pablo, dakle. Samo što se, podsjetili su ovih dana srbijanski novinari, Escobarova imovina kada je bio na vrhuncu moći procjenjivala na 25 milijardi dolara, a Milanče je namakao jedva oko 100 milijuna eura.
Ima, međutim, opravdanje – Kurti ga je progonio u „kolevci srpstva“. Inače bi on i više.