TROPLETOV LITERARNI NATJEČAJ – Dragan Boban, četvrto mjesto u kategoriji srednjih škola

VJEŠTINA JE MOJA VRLINA

Gospodine, opet sam tu. Pred Tobom, skrušen. Ponizan i ponižen. Tih i nadglasan. Umiren, ali bez mira. Pod Tvojim blagotvornim pogledom stazama života koračam smjerno, ali bez smjera. Bez utjehe. Umoran od svijeta. Od sebe. I zato, opet sam tu, pred Tobom, iako nikad ne bijah udaljeniji od skuta Tvoje milosti. Iscijeli me, o Svevišnji. Dopusti mi da Te samo dotaknem. Ali, ovaj put, ne čekam da mi dođeš. Ne stojim, nepokretan u potmulosti zamućene savjesti. Ne mirujem, dok me oplakuje valovlje današnjice, svekolike nemoći. Ne tonem u tišinu. Ne idem krotko u tu blagu noć. Ovaj put, tražit ću Te. Trčat ću za Tvojim koracima, dok mi svaki pokret razdire jeka neizgovorenih riječi, dok mi svijest preplavljuje bol beznadnih nadanja i hladnoća neopipljivih prisutnosti. Ovaj put, slijedim Te. I ne odustajem, već činim jedino što smrtnik može pred neuhvatljivošću Tvoga Imena – pitam.
Je li čovjek obilježen onime što jest; ili onim što posjeduje? Svojom osobnošću; ili odlukama koje donosi? Biva li izdanak roda ljudskoga opečaćen, predodređen, okovan nutarnjim granicama, u samom trenu začeća; ili u stisku dlana kroz cijelo postojanje držimo ulare i kormilo vlastite sudbine? Jesu li talenti, vještine, umijeća, uistinu samo darovi Tvoje visine, o Oče Nebeski; ili je u našoj moći rađati ih, oplemenjivati, njima vladati? Je li sve u što se ista ta umijeća pretoče postignuto našom zaslugom; ili Tvojom i samo Tvojom, makar plodovi učinjenoga bili iskvarene naravi? Ako predam sve svoje misli i postupke u Tvoje krilo, širim li time korijene vjere, ufanja i ljubavi; ili utjelovljujem svetogrđe, jer ono što činim i mislim gotovo je uvijek iskrivljeno? Je li vještina drugo ime vrline; ili ono što me sputava jer znam da nikad neću moći ispuniti sve što od sebe očekujem?
Kako u dubinama svoga duha spoznati jednog od trojice slugu kojima gospodar udijeli talente? Čime ih primiti, što od njih činiti? Zašto u samom ishodištu gospodar postupa nejednako prema svima – prvom daje pet, drugom dva, a trećem jedan talent? I kako može biti gnjevan na posljednjega slugu, iako je jedini postupio razumno ne riskiravši bogatstvo koje mu je povjereno? Ponovno, zaboravljam. Razum je ljudskost, volja je božanstvenost. Ono što je u mojim smrtnim očima razum, čvrsto stajanje na zemlji, odgovornost, u Tvome je pogledu, Bože, nemarnost, oholost, opravdavanje vlastite kratkovidnosti osudom gospodara. Jer, onaj tko ga zaista poznaje, znat će što on traži od svojih slugu – umnažanje dobivenoga kroz poštenje, koračanje svijetom čela ovjenčanog krvlju i znojem. Upravo zato gospodar potpuno jednako prima i onoga koji mu je vratio deset i onoga s četiri talenta, jer istinski smisao materijalnog, ali i duhovnog bogatstva nije u količini, veličini, vrijednosti, već u onome što s tom vrijednošću činimo. Pismo kaže kako je vjera bez djela mrtva, ali istu dogmu treba primijeniti i na sve ostalo – ono što je poslano, bez pronalaska i ispunjenja i življenja smisla poslanja, mrtvo je. Bila to ljubav, ili talent, ili vještina; ako nije vođeno moralom, isprazno je.
U ovom vrlom svijetu bezbroj je putova, ali i stranputica; neizmjerno je mnogo prilika, ali i kušnji. Svjetla, ali i zapaljene tmine. Što jedan maleni, maleni čovjek može postići pod tolikim navalama sumnje, ma koliko vještina, ma koliko vrlina imao?
Pitali smo se kako je to biti zvijezda. Kako je to gorjeti, sjati, na onom beskrajnom namreškanom moru što odražava se u zrcalu Tvoga prečistoga lica. Kako je to svoje postojanje sijati u polju koje žanje srp mjeseca. Kako je to biti dragulj na vršci igle kompasa koji vodi i kazuje put onima koji znaju gledati. Pitali smo se… A sada svi to znamo.
Znamo da biti zvijezda ne znači samo svijetliti, već odolijevati naletima tame koja se svim silama trudi ispiti tkanje našega plamena sve dok od nas ne ostane samo hladna, mrtva ljuštura sjedinjena s naizgled neprolaznom prolaznošću. Znamo kako biti zvijezda znači pustiti svoje udisaje i izdisaje da teku u ritmu spoznaje – tama je prisutna samo kako bi naglasila naše svjetlo, a oni koji to zaborave sami se bacaju u njene britke ralje. Svi smo mi sada zvijezde, u ovim slobodnim, modernim, otrovnim vremenima.
Ako se naposljetku odvažim, prepustim se nepoznatom, otvorim dveri u odsutnost svijeta, krenem kamo me nadahnuće vodi, skinem veo blijedosti sa svih svojih vještina i varljiva im, strastvena tjelesa podložim svojoj volji, tko je taj koji mi može reći da ću uspjeti? Tko mi može obećati da će me mramorni naraštaj prihvatiti, da neću postati jedan od njih? Tko mi može ublažiti razočaranje, oštrinu grijeha? Tko me može pripremiti na konačan susret s Tobom, Gospodaru, i na trenutak u kojem ćeš od mene zatražiti da Ti predam ono čim si me obdario, a ja Ti priđem golih dlanova, bez i onog jednog jedinog talenta?
Pitali smo se kako je to biti ptica, izdanak Nebesne misli koji pluta Tvojim dahom. Sada znamo. Sada, svi smo mi ptice u zgusnutom nebu, poklopljenom staklenim zvonom oluje, koje su prisiljene hodati. No, one već vjekovima neprestano lete i zaboraviše kako se stavlja noga ispred noge. Pitaju se, za što će im uopće sada krila, osim za otežavanje hoda, ali one ne vide. Ne vide da se, umjesto očajničke potrage za zaklonom od nevere na čistini života, svojim krilima mogu obaviti te tako spriječiti oštre kapi suza vjetra da prodru u srž njihova bitka. Ne vide jer su im oči postale slijepe za sve ono što trebaju sami otkriti, za sve ono što im nije dano na blještavom pladnju izokrenuta sunca.
Znam tko bijah. Znam tko biti želim. Ali, ne znam tko jesam.
Zato, Gospodine, opet sam tu. Pred Tobom, skrušen. Ponizan. Tih. Umiren. Pod Tvojim blagotvornim pogledom stazama života koračam smjerno. Opet sam tu, pred Tobom, iako nikad ne bijah žedniji Tvoje milosti. Iscijeli me, o Svevišnji. Dopusti mi da Te samo dotaknem. Ali, ovaj put, ne pitam. Ne preispitujem Tvoju voju, nepokretan u potmulosti zamućene savjesti. Ne sumnjam u Tvoju Providnost, dok me oplakuje valovlje današnjice, svekolike nemoći. Ne tonem u tišinu. Ne idem krotko u tu blagu noć. Ovaj put, vjerujem Ti. Vjerujem da me upravljaš pravim stazama, i rasplamsavaš svaku milost koju si mi dao. Vjerujem da me Tvoj pogled blagoslivlja dok, korak po korak, rezbarim svoje spoznaje i umijeća. Vjerujem da ćeš me, koliko god svojih nadanja i očekivanja ostvarim ili iznevjerim, konačno ipak primiti pod Svoje okrilje. Ovaj put, slijedim Te. I ne odustajem, već činim jedino što smrtnik može pred neuhvatljivošću Tvoga Imena – predajem Ti se. I ako je moje posrnuće na Tvoju slavu, Bože, padat ću ponosnije nego što ustajem. I, naposljetku, nakon svih lutanja, i sumnji, ispunjen nadom u ono što tek slijedi, priznajem – vještina je moja vrlina.

Dragan Boban, II.e.
Gimnazija fra Grge Martića Mostar