TROPLETOV LITERARNI NATJEČAJ – Jakov Kraljević, prvo mjesto u kategoriji srednjih škola

U narednim danima donijet ćemo najbolje radove Tropletova literarnoga natječaja za 2023. godinu. Krenut ćemo od petoga mjesta prema prvomu, a zatim donijeti i predgovor, odnosno pogovor dvojice recenzenata i članova prosudbenoga povjerenstva, književnika i sveučilišnih profesora Antuna Lučića i Marka Tokića.

Danas donosimo uradak Jakova Kraljevića, učenika Gimnazije fra Dominika Mandića Široki Brijeg, koji je zauzeo prvo mjesto.

VJEŠTINA JE MOJA VRLINA
Kada sam prvo razmišljao o čemu bih pisao kao mojoj vještini, na trenutak sam zastao. Moj se um pomalo pogubio i osjećao sam se kao da su sve ideje isparile iz moje glave. U meni se stvorio veliki upitnik, kojeg se nikako nisam mogao riješiti, jer unatoč svim mojim vrlinama, moja vještina se činila nevidljivom i naizgled nepostojećom. Vještine su većinom lako uočljive i često ne mogu izbjeći golom oku. Svi vide vještinu kuhara, fotografa, slikara, građevinara i modnih dizajnera. Svi uživaju u njihovim proizvodima i djelima, njihov trud i rad uvijek su pohvaljeni i njihova vještina nagrađena. Napokon sam se dosjetio jedne vještine koja me obilježava, vještine koja je većinu vremena zapostavljena i koja se danas nažalost smatra samo još jednom relikvijom starog vremena. Pisanje je umijeće koje je obilježilo cijelu povijest čovječanstva i ispisalo put ljudskog napretka, a ujedno i zaokupilo toliko moga vremena.

Od trenutka kada sam kao dječak u osnovnoj školi prvi put napisao vlastitu rečenicu, u mojoj se duši razvijala i rasla ljubav za izražavanjem. Dan za danom sam pažljivo slušao svaki novi izraz svojih učitelja, roditelja i vršnjaka i radosno ga dodavao u svoj repertoar. Iz jednostavnih glasova, rasle su riječi, iz riječi izrazi, iz izraza rečenice, te su iz rečenica procvali raskošni snovi i nade. Rečenice su postale moj izlaz iz tmurnog, stvarnog svijeta i otvorile su vrata moje mašte u neke nove svjetove. Osjećaj slobode je izvirao iz svake nove riječi i izraza te su moj um i tijelo u trenutku pisanja postajali jedno. U tom zanosu moja je duša sjala kao zvijezda, te se svaka misao činila lakom i poletnom. Lanci stvarnosti, koji su me kao sila teže držali zarobljenim za zemlju raspali su se i bio sam slobodan da letim u nepreglednosti svemira. Unatoč svemu, život te u jednom trenutku ipak naglo vrati na tlo. U tom trenutku se čini da su svi snovi nestali, da je nada izgubljena i da je sudbina okončana. To su bile crne misli koje sam osjetio kada sam istinski shvatio da drugi ne dijele moju ljubav prema pisanju. Isprva razlozi za to su bili komentari druge djece, kojima se moja vrsta zabave činila čudnom, nakon toga kritike učitelja, koji su moje radove ocjenjivali prejednostavnima i djetinjastima, ali posljednji udarac zadale su mi „dobronamjerne riječi“ odraslih poznanika, koji su moje vještine opisali kao nepoželjno gubljenje vremena, te me uputili u neka druga, „korisnija“ zanimanja. Iako sam se isprva držao čvrsto i branio svoju vještinu, moja volja je počela pucati i konačno sam se prepustio navali i kukavički ispustio pero iz ruke. Poslušao sam nagovore svojih bližnjih i počeo se baviti nekim „zanimljivim“ stvarima. Trenirao sam sportove, učio jezike, svladao matematiku i upustio se u digitalne pustolovine. Vrijeme je prolazilo, rastao sam i razvijao se, ali ipak u mome srcu je nedostajalo nešto, jedan bitan komadić moje nutrine. Ta rupa je dugo ostala nepopunjena, sve do dana našeg prvog srednjoškolskog pismenog uratka. Iako mi je ljubav za pisanje još uvijek bila izgubljena, ipak sam se snalazio u pisanju školskih radova.

U osnovnoj školi se nisam osjećao previše pod pritiskom te sam sve radove pisao po uobičajenom šablonu, ali srednja škola je to promijenila. Teme za radove su bile puno teže i osjećao sa se izgubljeno i zbunjeno. Na početku sata sam uzeo onu najpoznatiju te sam napisao dvije riječi i zastao. Osjećao sam mučninu i pritisak , ali taj moj jad je ipak učinio nešto. Probudio je u meni nešto poznato, ali dugo izgubljeno, onaj maleni komadić uspomene. Zatvorio sam oči, duboko udahnuo i razmišljao. Prvotni mrak odjednom se zapalio u tisuće novih boja i moj um je ponovno kipio od ideja. Zanesen tim poletom, uzeo sam kemijsku u ruke i pisao, bez stanke, sve dok se zvono nije oglasilo. Nisam ni shvatio da su svi već otišli i da smo u prostoriji bili samo ja i profesorica. Predao sam svoj rad i zadovoljno se vratio kući, s osmijehom na licu. Te noći moji snovi su ponovni bili šareni i vedri, puni ideja i mašte. Taj prvotni polet sam nastavio, ne samo u učionici, već i kod kuće, pišući za sebe, ali i druge. Moji dani su postali sunčani i ispunjeni radošću, ali je i za rijetke trenutke tmurne kiše, ponovno postojao izlaz u nepregledni svemir mašte.

Vještina ne mora izvana izgledati čudesno, ne treba pratiti „trendove“ , može biti drugačija i može skretati sa zacrtanog puta. Ona ne treba čovjeku dati samo materijalne nagrade, već i zadovoljstvo i ispunjenje. Što vrijedi čovjeku što zna stotinu vještina, ako ni u jednoj ne pronalazi sebe i ne osjeća vatru sreće u srcu. Za mene razlog zašto se bavim vlastitom vještinom leži u nečemu dubljem, nutarnjem. Pisanje je moja hrana, ona mi daje puninu, ono je moja snaga, te me gura dalje u slabim trenutcima i ono je moje sklonište, u koje se vraćam u najtežim trenutcima. Mislim da svi mi imamo potencijal pronaći takvu vještinu koja će biti naša zvijezda vodilja i koja će nam obasjati put života. Ipak mnogi misle da je nemaju, ali uistinu ona je zakopana negdje duboko u njima i nestrpljivo čeka, kao sjeme, da nikne. Zbog toga se treba o svojoj vještini brinuti kao o biljci, svakodnevno zalijevajući je i štiteći do dana kada će ona niknuti, puna različitih i šarenih plodova.


Jakov Kraljević, III.c
Gimnazija fra Dominika Mandića Široki Brijeg