U posljednjih desetak dana objavili smo najbolje radove Tropletova literarnoga natječaja za 2023. godinu. Danas donosimo predgovor recenzenta i člana prosudbenoga povjerenstva, književnika i sveučilišnog profesora Marka Tokića.

Toplo preporučujemo mladim autorima i onima koji to tek kane postati, pročitati predgovor i pogovor, ima se itekako što spoznati i naučiti.

PREDGOVOR
TROPLETNIČKI ISKORAK


Već nekoliko godina iznova susrećemo se s pisanim radovima Tropletovih literarnih poletaraca koji se usuđuju usprkos buci svijeta i zastrašujućoj jeki ispraznosti iznijeti vlastiti stav. Usude se reći.

Ove godine osnovci su pisali na temu Vještine usvajam i svijet osvajam. I, naravno, kao i uvijek bilo je tu svega. Težnje da se bude zreliji od „svojih godina“, učeniji od svojih školskih postignuća i mudriji od samih sebe. Ali cijela je ta ustreptala čežnja neodoljivo izazovna. Znao sam da mnogi ne će htjeti prihvatiti moje ideje pa sam odlučio ne obazirati se na to. Stoga je važno učvrstiti spoznaju: Vještina se ne usvaja „preko noći“, brzo i u potaji. Put je nekad poduži, učenje stresno i sporo, a vješti postajemo samo ako taj put pomno procjenjujemo i njime hrabro kročimo poput neustrašivog konjanika.

Ako smo krenuli uzdignuta srca ne začuđuje tvrdnja Svi imamo svoje velike snove i nade…

Neki to čak i vide u upravo u vještini pisanog izražavanja: Naučio sam kako pažljivo slušati, kako jasno izražavati svoje misli i ideje te kako se izražavati u pisanju.

A za to su potrebna neka ranija znanja i neke ranije vještine: Još od malena sam voljela mnogo toga znati, a i raditi. Sve me zanimalo. Za sve sam tražila objašnjenja.

Dječje srce se uvijek otkriva kao neodoljiva otvorenost i spremnost da se bude uistinu čovjek. Prijatelj. Pružimo ruku i dajmo hranu onomu tko / nema što jesti i dodajmo stolac onome / tko nema gdje sjesti.
I kako onda ne shvatiti poticaj Vjeruj u se. Kao i vjeru da sve što se događa ima svoju svrhu i smisao. Mjesto na kojem se nalaziš i ljudi kojima si okružen, ondje su s razlogom.

Kao što se s razlogom djetinja duša otima neminovnim promjenama. Promjenama koje te iznenađuju, uzbuđuju, uznemiruju i narušavaju tvoj osjećaj ravnoteže. Želim ostati duša koju su neki upoznali ispod tobogana, ona duša koja je pravila krunice od cvijeća, mazila mačke na ulici i pravila svoje sladolede.
A potrebno je, možda, tek samo malo pričekati. Pustiti vremenu da učini svoje. Ljudima se sve čini lakšim nego strpljivo čekanje, što je razumljivo, ali i glupo. No, ne treba brinuti za mladost, jer će prije ili kasnije uzdignuti se duh i ojačati nada. Uz svoju moju vjeru i upornost, / Samo mi je nebo granica!

I zato ne čudi da priču o pisanju osnovaca možemo završiti tvrdnjom Hrabro se borim i svoj život volim.
Srednjoškolci su pisali na temu Vještina je moja vrlina.

I tu se već očituje ponovljeno pitalačko razdoblje, ovaj put na nekoj novoj (je li optimistično reći: filozofskoj razini): Je li čovjek obilježen onim što jest; ili onim što posjeduje? Svojom osobnošću; ili odlukama koje donosi?

Ili poneka s pokušajima istodobnog odgovora: Zar se treba stidjeti onog što voliš, onoga čemu težiš? Za sreću drugog omalovažavati samog sebe? Nitko i ništa nije savršeno, u svemu se može napredovati, vježba čini majstora.

Vježba čini majstora i pisati se uči pišući pa sve one koji su sudjelovali u Tropletovu natječaju samo jedno molim da unatoč svemu, pa i ovim našim ocjenama (vrijednosnim sudovima) nastave pisati. Nitko nije vjerovao u mene. Svi su mislili da nikada ne ću ostvariti svoje snove. Svi – osim nje. Bila je moja inspiracija.
Važno je imati nekoga tko vjeruje u vas bez obzira što ste i sami često u nedoumici. Još uvijek nisam posve sigurna u čemu se sve to kriju moje vještine, za što sam to ja sve sposobna?

Život i vrijeme dati će neke odgovore, ali to nije razlog da se u međuvremenu ne živi, ne radi i ne čini dobro. Starcu sam ponudila svoje srce kao luku, svoje rame kao oslonac, svoj zagrljaj da mu otklonim onu strahovitu pothlađenost.

Jer ćemo čineći dobro svijet činiti boljim i čuda mogućim. Moja obitelj nije imala novaca, ali već sutradan u rukama sam držao svoju prvu harmoniku.

Tako nas život uči dobru i čini naše nade ostvarivim. Želim cijelim srcem vidjeti vještinu kako se u vrlinu pretvara. Sposobnosti i vještine sami sobom olakšavaju život, ali njihova se vrijednost višestruko umnaža ukoliko se preobraze i postanu vrlinom. Makar naoko bila tako sitna i (drugima) ne bitna: … ne biti dosadan / Moja je moć i vještina.

Tropletu čestitam, tropletarima i svima onima koji su sudjelovali u ovoj svetkovini lijepe riječi želim da i dalje ustrajavaju u težnji da se svakodnevno uvježbavaju u vještini izražavanja, ali pritom ostanu svjesni vlastitih ideala. Što vrijedi čovjeku što zna stotinu vještina, ako ni u jednoj ne pronalazi sebe i ne osjeća vatru sreće u srcu.

prof. dr. sc. Marko Tokić