U četvrtak, 18. travnja je u Mostaru održana Večer posvećena Benediktu XVI. i predstavljanje knjiga; Što je kršćanstvo, posljednji spisi i Benedikt XVI. učitelj vjere. Ovaj vrijedni i znakoviti događaj organizirala je Hrvatska kulturna zajednica Troplet u suradnji s Hrvatskim Domom Herceg Stjepan Kosača. Knjige su predstavili: mr. Petar Radelj, dr. fra Tomisllav Pervan i mons. dr. Ratko Perić, biskup u miru.

Ovdje donosimo izlaganje mons. dr. Ratka Perića, biskupa u miru (a ovdje možete pročitati O VRLINAMA JOSEPHA RATZINGERA, izlaganje mr. Petra Maria Radelja i JOSEPH RATZINGER – ČOVJEK POSLAN OD BOGA, izlaganje dr. fra Tomislava Pervana: 


Prvu polovicu knjige dr fra Tomislav Pervan, a s obzirom na drugi dio osvrt na neka pitanja iz dogmatske i moralne teologije te na nekoliko prigodnih spisa objavljuje se ovdje. 

Vjera nije ideja, nego život (str. 97-108)

Intervju je objavljen u L’Osservatore Romano 2016. Teološko je pitanje: Što je to otkupljenje, odnosno što je opravdanje, koje je povezano s činjenicom Kristova otkupljenja ljudskoga roda. Sv. Pavao veli da je Isus „predan za opačine naše, a uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rim 4,25). Predan u neprijateljske ruke da bude ubijen da nas mukom i smrću otkupi Bogu Ocu ispod vlasti grijeha i smrti, a uskrišen radi našeg opravdanja, da nam ponudi vječni život. Otkupljenje početan stadij, isključivo Božja inicijativa, a spasenje završan stadij našega hodočašća kroz vrijeme u vječnost i ne postiže se bez našega sudjelovanja. U teologiji se ističe objektivno i subjektivno otkupljenje.

Objektivno je ono koje je Isus Krist učinio u svome Pashalnom misteriju: muci, smrti i uskrsnuću, i koje je on podnio i izveo neovisno o vjeri ili zaslugama bilo kojega ljudskog stvorenja. On je, slikovito rečeno, sam pripremio lijek ljudima da ih oslobodi od otrova grijeha i dadne im život vječni.

A drugo je subjektivno sudjelovanje svakoga čovjeka na tom Isusovu povijesnom djelu otkupljenja, tj. hoće li se ljudi suživjeti s Isusovom mukom i smrću te hoće li uzimati taj lijek novoga života, koji je Isus ponudio u svojoj riječi i sakramentima. Kako se čovjek, rođen u iskonskom grijehu ili odrastao i ogrezao u osobnom grijehu, opravdava pred Bogom? I što ga u konačnici spašava? Tko ili što čovjeka čini pravednim pred Bogom? – Ne neka ideja, misao, svijest u njemu, nego cio njegov život koji, nakon krštenja, uronjenja u Isusovo otajstvo, stavlja u akciju idući u susret Bogu koji opravdava, tj. svega ga prožima svojom milošću. I biblijski i patristički i uopće učiteljski nauk o otkupljenju uključuje žrtvu kao ispaštanje za grijehe. Ali i najveće žrtve i velika mnoštva žrtava koje ljudi mogu prikazati nemaju ni približnu vrijednost i moć da zadovolje neizmjerno poniženje Božjega dostojanstva. Zato Otac iz svoje samilosti šalje Drugu Božansku Osobu, Sina Božjega, koji se po Duhu Svetom utjelovio od Djevice Marije da na božanski način u potpunoj ljubavi prema Ocu i prema ljudima u tijelu podnese žrtvu kao naknadu Bogu Ocu.

Ovdje Benedikt XVI. govori o suvremenom mentalitetu koji je naglavačke izvrnut, pa „jedan katolički teolog na tako izravan i formalan način pretpostavlja sljedeći obrat: Krist nije trpio za grijehe ljudi, nego radije kako bi izbrisao, da tako kažemo, Božje pogrješke. Premda zasada većina vjernika ne dijeli tako drastičan zaokret naše vjere, može se reći da iz svega toga proizlazi osnovni trend našega vremena“ (str. 99-100). Prava blasfemija! Benedikt XVI. odgovara:

Prvo: Nije Očev apsolutni zahtjev pravednosti da Sin posluša Oca i žrtvuje se, jer je ista narav Oca i Sina, nego Isus po svojoj ljudskoj naravi unosi cijelo čovječanstvo u svoju otkupiteljsku žrtvu.

Drugo: Židovi su smatrali da dnevne žrtve u Hramu mogu biti naknada za toliko zlo u svijetu. A kada je nestao Hram, kršćani su to sve prenijeli na Krista raspetoga i uskrsloga, novi Hram.

Treće: Otkupiteljeva neizmjerna ljubav, manifestirana u muci, smrti i uskrsnuću prema Ocu i prema nama ljudima, moćna je dati zadovoljštinu za sve to zlo na svijetu i ponuditi život vječni.

Kako se onda spašavaju nekršćani, tj. oni koji Krista ne poznaju u životu, niti su se krstili niti s Isusovim Evanđeljem susreli i upoznali, a to su danas tri četvrtine čovječanstva? U modernoj teologiji tri su odgovora na taj problem. Jedan se odgovor poziva na teoriju „anonimnih kršćana“,

drugi na pojavu „pluralističkih religija“ u svijetu, a

treći na zastupničku naknadu ili namjesničku zamjenu. O svima ponešto:

1. – Anonimni kršćani – prema njemačkom isusovcu Karlu Rahneru (1904.-1984.) – bili bi oni ljudi koji u sebi imaju apriorni egzistencijal poput antene u naravi ugrađene na koju primaju božansku samoobjavu i Kristovu milost. Čak čovjek ne mora biti svjestan te iskonstruirane strukture i primanja Božjega dara, dakle sve na neki način anonimno, neizjašnjeno, nesvjesno. Kada se čovjeka o tome posvijesti, tada postaje izjašnjeni kršćanin. Takvomu čak ne treba uvijek povijesni Krist, nego samo vlastito osvješćenje. I tomu bi osvješćenju služile katoličke misije. – Takva teorija nema uporišta ni u Bibliji ni u Crkvenoj predaji ni u Crkvenom učiteljstvu, čak nije ni spomenuta ni u jednom crkvenom dokumentu. Ostala je više kao filozofska konstrukcija Rahnerova i nailazila na razne kritike teologa. Ako se ta teorija prihvati, ostaje neriješeno pitanje čemu ova jedinstvena ekonomija spasenja Isusa Krista: utjelovljenje, razapinjanje, umiranje, uskrišenje – sa svim procesom evangelizacije? Što je onda kršćanstvo?

2. – Pluralizam religija. A drugi je moderni odgovor na pitanje otkupljenja: pluralističke religije koje u biti naučavaju da različiti putovi vode do jednoga Boga. Danas u svijetu ima oko 4200 religija s određenim sustavom vjerovanja i obreda. Kršćanstvo je najveće (31%) pa islam (24%), hinduizam (15%), budizam (7%) itd. Ni ta teorija ne rješava problem otkupljenja i opravdanja jer u mnoštvu religija ne odgovara se na glavni upit: zašto se onda Druga Božanska Osoba utjelovila? Zašto je Isus podnio užasnu muku i smrt? I zašto je uskrsnuo? A nitko od začetnika, voditelja, predstavnika, promicatelja drugih religija nema tih kvaliteta. Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal je Ratzinger vodio teološki dijalog barem sa 17 istaknutijih teologa svijeta suzbijajući takve krive nauke i mišljenja. I objavio je deklaraciju Dominus Iesus – Gospodin Isus o jedincatosti i univerzalnosti Isusova spasenja, 2000. godine: Ne da je Isus jedan od spasitelja, nego jedini Spasitelj, izvan Krista nema spasenja!

Što je onda bit kršćanstva? Neki se teolozi propinju da pokažu kako su milosrdniji od Boga ili da Bog misli kao oni koji pronalaze lakši put spasenja nego što ga je Bog od početka zamislio, odredio i objavio. Bog je Otac izjavio da je Isus njegov Jedinorođeni Sin i da njega slušamo. A Krist govori o svojoj muci i križu, o svojoj smrti i o novosti života u uskrsnuću kao jedinoj istini, jedinom putu i jedinom životu (usp. Iv 14,6). Naše je da svratimo pozornost na užasnu žrtvu koju su učinili ljudi odnosno da vidimo neizmjernu ljubav Isusovu i prema Ocu i prema ljudima, ljubav koja uključuje i davanje svoga života i omogućuje spasenje. Nismo ovdje na ravnalu ljudske logike i razuma, nego Božjega otajstva.

3. – Namjesnička zamjena. Ovdje Papa emeritus navodi mišljenje francuskoga isusovca H. de Lubaca koji ističe da je Isusova zemaljska egzistencija pro-egzistencija, tj. egzistencija za druge, „biti za druge“, za cijelo čovječanstvo. Pomoći će nam u shvaćanju pojma zamjene najprije primjer iz Staroga Zavjeta. Abraham u razgovoru s Bogom o situaciji u izopačenoj Sodomi pita Boga: Bi li uništio Sodomu ako bude 50 pravednika? – Ne bih, odgovara mu Bog. I tako se u razgovoru Abraham spušta do broja 10. Bog bi u zamjenu za 10 pravednika poštedio nekoliko tisuća stanovnika perverzne Sodome i Gomore koji zaslužuju iskorjenjenje. Međutim, nije bilo ni deset pravednika (Post 18,16-33), pa je Sodomu i Gomoru progutao sumporni plamen.

Dobro, svatko je od nas svojim osobnim griješenjem mišlju, riječju i djelom zaslužio biti na križu poput onih pobočnih razbojnika uz pravednoga Isusa. A što je Bog učinio? Bog Otac, koji ima jednu te istu narav sa Sinom a različitu Osobu, odlučuje poslati Sina na svijet da uzme ljudsku narav i sjedini je s božanskom u jednoj, Božanskoj Osobi. Tako Isus svojom ljudskom naravi unosi, ne samo 10 pravednika, nego cijelo grješno čovječanstvo u svoju neizmjernu ljubav prema Ocu i prema ljudima, a ta se ljubav neizostavno očituje  do vrhunskoga stupnja žrtve na križu. Ta Isusova žrtva u ljubavi može stajati kao naknada ili zamjena za sve opačine, uvrjede i zla počinjena od svega čovječanstva. Ali to čovječanstvo ne smije biti pasivno, nego aktivno, sudjelovati vjerom i djelom u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, na otajstven način radi svoga vječnoga spasenja. Neka nam primjer bude raskajani kradljivac na križu. Sedam-osam raskajanih riječi pribaviše mu vječni raj.

Spomenimo i ovaj podatak: sv. Ivan u Evanđelju ne spominje nijednom izraz „žrtva“, a 55 izvedenica iz pojma „ljubiti“. Isus navodi:  „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva!“ (Mt 9,13). Ili onu drugu: „Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga više je nego sve paljenice i žrtve“ (Mk 12,33). Dakle, žrtva, kolika god bila, bez ljubavi ništa ne koristi.

Katoličko svećeništvo (str. 109-138)

Ovaj je studijski članak najprije objavljen kao Pismo u knjizi Iz dubine srca J. Ratzinger – Benedikt XVI i kard. Robert Sarah, 2018. (hrv. izdanje Split, 2020., str. 23-54). Papa emeritus polazi od teze Martina Luthera o opravdanju sola fide – samo vjerom, isključujući ljudska djela s obzirom na čovjekovo opravdanje pred Bogom i s obzirom na spasenje. U Starome Zavjetu svećenstvo je bilo po rođenju i krvi, i ostvarivalo je svoju svećeničku službu prinoseći žrtve – za grijehe svećenika i svega naroda. Tom se žrtvom izravnavao odnos između Boga i čovjeka: grješni je čovjek bio opravdan prikazanjem te žrtve, koju je on dao da se prinese u Hramu. Razorenjem Hrama nestaje i žrtava i starozavjetnoga svećeništva. Umjesto kamenoga Hrama javlja se besmrtni uskrsli Krist, koji je svojom mukom i smrću postao prava i jedinstvena žrtva koja je svojom neizmjernom ljubavlju iskupila sve grijehe čovječanstva. „Bez uskrsnuća sve bi bilo besmisleno“ (str. 118). Ali i tu nije naglasak na žrtvi kao žrtvi, niti su rimski vojnici bili svećenici koji prikazuju tu žrtvu, oni su egzekutori zle osude (str. 118). Naglasak je na Kristovoj ljubavi kojom je ta žrtva prikazana: Isusovo „darivanje u ljubavi Ocu pravo je bogoslužje“ (str. 113). Naglasak je na ljubavi kojom je Sin poslušao Oca, kojom se Sin predaje Ocu, pa makar podnio najveće muke i žrtve. Ljubav je jača od bilo koje žrtve.

U Novome Zavjetu tu je dakle žrtvu prikazao u savršenoj ljubavi sam Isus Krist. Isus je žrtvovatelj i žrtvovani. On je pravi izvorni svećenik. On ustanovljuje novo svećeništvo, po izboru Očevu, koje se već u apostolskoj Crkvi vrši s pečatom trajnosti sakramenta sv. Reda, i to na tri razine: apostolskoj u punini, što prelazi na episkope, to je jedna, zatim na prezbiterskoj razini, u nižem stupnju, i na đakonskoj, najnižem stupnju, u posluživanju kod stolova, da bi se apostoli mogli posvetiti molitvi i propovijedanju.

Tu Papa emeritus ugrađuje i novozavjetni celibat kao nešto sukladno starozavjetnoj praksi da židovski svećenici opslužuju tjelesnu bračnu uzdržljivost dok su u vremenu bogoslužne zadaće prikazivanja žrtve (str. 123). I ujedno pokazuje da je celibat maksimalno sukladan i prikladan vršenju svećeničke službe koja obuhvaća cio svećenički život i isključuje brak koji također zahtijeva cio čovjekov život. Papa ujedno ističe nedopustivost ženskoga svećenstva, koje nije uvodio ni Isus ni Apostoli. Nakon što je najavljena izvanredna Biskupska sinoda o Amazoniji za listopad 2019., počelo se uvelike govoriti o ređenju žena kako bi se nadomjestio nedostatak muških zvanja za svećeništvo. I evo Pisma, koje je doživljavalo manipulacije dok nije sva istina izišla na vidjelo. Pismo je polučilo učinak: više se ne govori o ukidanju svećeničkoga celibata niti o ređenju žena, a ženski se đakonat prenosi na „pastoralni“ kolosijek, a ne na „sakramentni“ đakonat!

Značenje Pričesti (str. 139-156)

Papa emeritus u članku iz 2018. godine, naslovljenu Značenje Pričesti, osvrće se na povijesne periode i prakse s obzirom na slavlje Euharistije i na primanje sv. Pričesti. U apostolsko doba bilo je uobičajeno da se sudjeluje u euharistijskom slavlju svakoga dana u bilo koje doba. Ali ne i sudjelovanje u sv. Pričesti osim svećenika. Za vjernike tek nedjeljom.

Tijekom vremena nastala je praksa da se uz ispovijed i pomirenje s Bogom dijeli i sv. Pričest vjernicima. A ta je ispovijed obično bila jednom godišnje, a Pričest bi bila vezana uza slavlje Uskrsa. Tako je ostao zakon, čak ponavljan do današnjega dana u Kodeksu, da su se katolici dužni jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti (kan. 920, §1-2). Drugi vatikanski koncil preporučio je češću praksu i jednoga i drugoga sakramenta.  

U protestantskim zajednicama uvriježio se pojam Večere Gospodnje, a u Katoličkoj Crkvi Euharistija.

Papa emeritus razlaže Lutherov nauk o ne-pretvaranju kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Dok katolici i pravoslavci naučavaju transupstancijaciju ili metousìosis, tj. da se kruh i vino bitno, supstancijalno, konverzijski pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, jedna se supstancija ili bit stvari pretvara u drugu, Luther naučava konsubstancijaciju. To jest kruh ostaje kruhom, a vino vinom, ali se „u prinosu, s prinosom i pod prinosom“ (str. 149) Gospodin na neki način ponazočuje, dodaje i traje dok traje samo slavlje Večere. A nakon slavlja i kruh i vino imaju istu prijašnju svrhu kao običan kruh i vino. Bitno različito od katoličkoga učenja.

Ovaj krivi nauk temelj je drugom krivovjerju protestanata da je čovjek i nakon Kristova otkupljenja i opravdanja, i nakon slavlja Večere Gospodnje, simul iustus et peccator (str. 149) = istodobno pravedan i grješan. On uvijek ostaje u sebi grješnikom, ali mu se dodaje kao neki vanjski plašt pravednosti. 

Ima još jedna bitna razlika: dok u luteranizmu svaki krštenik može činiti tu konsupstancijaciju, to je ipak pridržano pastoru koji se ne zaređuje nego određuje za tu svrhu, u katolicizmu samo sakramentno zaređeni svećenik ovlašteno i valjano čini transupstancijaciju ili pretvorbu. Taj euharistijski proces odnosi se na cio čovjekov život koji je uzet u odnose Krista otkupitelja mučenoga, umrloga i uskrsloga. Tako da mi danas u otajstvu proživljavamo ono što ćemo realno živjeti u vječnosti. To pogotovo činimo kao kvalificirana zajednica, Crkva Kristova.

Autentičan se ekumenizam može voditi i njegovati samo s ovih jasnih pozicija katoličke vjere koja je u bitnim točkama različita od protestantske.

Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja (str. 159-177)

Tekst je objavljen kao Pismo uoči održavanja savjetovanja na koje je papa Franjo u Vatikan pozvao sve predsjednike Biskupskih konferencija svijeta (ima ih 114), od 21. do 24. veljače 2019., da raspravljaju o odgovorima na krizu vjere i Crkve. Pismo je napisano kao pomoć biskupima u njihovim odlukama.

Papa emeritus najprije se osvrće na 20-godišnji intenzivni period od 1960. do 1980. godine, kada je u određenom trenutku buknula moralna revolucija, posebno 1968., a tijekom vremena prešla i vremenske i prostorne granice obuhvaćajući cio svijet pa i Katoličku Crkvu. Taj se moralni prevrat na osobit način manifestirao na području tjelesnosti ili spolnosti, tj. u odnosu na Šestu i Devetu Božju zapovijed, uključujući ženidbeni stalež: jednobračnost i bračnu vjernost; začeće, rađanje i odgoj djece.

Dotadašnji moral bio je građen na naravnom zakonu ljudskoga tijela i duše. Pokušalo se s toga naravnoga područja prijeći na isključivo biblijski, da se opslužuje samo ono što Sveto Pismo naučava o moralu odnosno u spolnomu životu. A moral je upravo građen na vjeri u Boga i na vjeri da je čovjek slika Božja.

Vidjelo se da ono što je stoljećima bio stalan nauk i praksa Crkve najednom je postalo razodjeveno. Možda se mislilo: ako se javno otkriju muško i žensko tijelo kao da su otkrili Ameriku. A otkrili su zapravo iskonski grijeh sa svim njegovim posljedicama: besmrtnost pretvorenu u smrtnost, dar oslobođenja od boli pretvoren u bol, muku i nevolju; a sloboda od požude pretvorena u nagonsku požudu (KKC, 376).

Tih su se revolucionarnih godina počeli prikazivati pornografski filmovi koji nisu imali nikakva obzira za kontinuirane tradicijske vrijednosti. Čak su u ponekim bogoslovijama u Njemačkoj i Americi prikazivani takvi filmovi da bi se bogoslove učinilo otpornima tjelesnim strastima. Ali tim su se eksperimentima strasti još više razbuktavale i rušile druge životne vrijednosti, osobito svećenička i redovnička zvanja. Poznata Kölnska deklaracija koja tretira odnos biskupskoga učiteljstva i profesorâ teologije i koju je početno potpisalo 15 teologa 1989. godine postala je privlačna zastava ne samo za druge, više od 170 potpisnika, nego sve veća atrakcija za razaranje katoličkoga morala na razini Papina učiteljstva.

Sveta je Stolica znala za svu tu bučnu pomutnju, ali je tražila najučinkovitije odgovore. Poslani su apostolski vizitatori u sjevernoameričke bogoslovije, čak u dva maha, ali nisu mogli polučiti neke značajnije rezultate. Papa Ivan Pavao II. pripremao je, ne bez konzultacije s pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, i objavio moralnu encikliku Veritatis splendor – Sjaj istine, 6. kolovoza 1993., koja je naišla na kritiku tolikih razljućenih teologa, osobito moralista. Papa emeritus donosi ovaj svoj osobni primjer i podatak: „Možda je uputno spomenuti da su u više bogoslovija studente koji su zatečeni da čitaju moje knjige smatrali neprikladnima za svećeništvo. Moje su se knjige skrivale kao štetno štivo te su se čitale takoreći samo ispod stola“ (str. 166). Njegov Uvod u kršćanstvo iz 1968. preveden je na 17 svjetskih jezika.

Problem pedofilije – spolno zlostavljanje djece – pojavio se u drugoj polovici 80-ih godina. Američki su se biskupi obraćali Rimu i rimskim institucijama. Rimski su kanonisti u početku nevoljko ulazili u rješavanje toga pitanja, s jedne strane zadovoljavajući se obustavom svećeničke službe, ali i takvi su svećenici ostali povezani i na teret biskupu a bez službe, a s druge strane, što su i sami odgovori kaznenoga prava, „svjesno labavo izgrađeni u novom zakoniku“ iz 1983. godine (str. 167), javljali tako da se tek tijekom vremena hvatalo u korak.

U vrijeme te revolucije bio je u modi a vuče korijen još od Koncila, tzv. garantizam, tj. svojevrsno jamstvo da optuženik ima sva jamstva i prava tako da čak bude oslobođen i od procesa. To se primjenjivalo i na svećenike, napose na teologe koji su naučavali razna krivovjerja.  

Isus je nekom zgodom rekao da bi onomu tko sablazni jednog od njegovih najmanjih ili malenih bilo bolje da mu se mlinski kamen stavi oko vrata… (Mk 9,42). Ne govori se izričito o djeci, jer maleni označuju one ponizne duhom, koje bahati intelektualci ponižavaju, niti se govori o spolnom uznemirivanju djece, ali se ne isključuje ni jedno ni drugo. Međutim Benedikt XVI. ovdje vidi više da je ugrožena vjera malenih u Boga. Vjera na kojoj počiva sav smisao života. Papa emeritus navodi primjer Njemačke u kojoj je nakon 2. svjetskoga rata u Ustav uključeno načelo odgovornosti pred Bogom. A već nakon 50 godina nije se uopće moglo unijeti takvo načelo u Ustav Europskoga parlamenta. U Crkvi je vrijedilo načelo: Delicta maiora contra fidem – Najveći zločini protiv vjere, i sve je povjereno Kongregaciji za nauk vjere, bilo protiv običnih svećenika bilo protiv teologa, ali je već bilo toliko prijavljenih da se to nije moglo osvojiti. Papa navodi primjer pričešćivanja: na vjenčanjima ili sprovodima postao je običaj da svi, doslovno svi, idu na Pričest iz poštovanja prema slavljeniku ili pokojniku, svodeći Euharistiju na ceremoniju.

U zaključku Papa kaže da je Isus upotrijebio za Crkvu dvije prispodobe: Ribarsku mrežu u kojoj ima dobrih i loših riba i Njivu po kojoj Bog sije svoje dobro sjeme, ali i „neprijatelj“ Božji noću sije kukolj. Samo Bog može razdvojiti i ribe i sjeme, a naše je iz poštovanja prema evanđeoskoj istini, govoriti i o mreži i o njivi, a obje su Božje (str. 175). U knjizi Otkrivenja đavao je prikazan kao „tužitelj braće naše koji ih dan i noć optuživaše pred Bogom našim“ (12,10): Nu kakvi su ti kršćani! Nevjernici, klevetnici, pedofili, istospolci, brakolomci, idolopoklonici. A nije istina. Ima i kukolja po njivi i loših riba u mreži, ali ima kudikamo više vjernika koji ljube Boga iznad svega a bližnjega svoga kao sebe samoga, koji trpe, koji su progonjeni do mučeništva. Uostalom taj biblijski tužitelj bio je „zbačen“. Papa nas poziva da i mi poradimo na tome da i današnji tužitelji kao klevetnici budu s pomoću Božjom „zbačeni“.               

Međunarodna teološka komisija (str. 181-186)

Godine 2019. Papa emeritus osvrće se na Međunarodnu teološku komisiju u povodu njezine 50. obljetnice djelovanja, jer je osnovana 1969. Ta je Komisija niknula iz Prve biskupske sinode, održane 1967. Cilj joj je bio poslužiti Crkvenomu učiteljstvu, a ne biti disonantan zvuk u odnosu na redoviti Magisterij. Ako je u vrijeme Koncila više od 300 teologa bilo u stručnoj službi (i pojedinih) koncilskih otaca, zašto ne bi moglo 30 poizbor teologa biti u službi Kongregacije za nauk vjere? Ono što je posebno zapelo za oči u prvom petogodištu Komisije (1969.-1974.), u kojem je bio i spomenuti njemački teolog Karl Rahner, jest pitanje: može li se Katolička Crkva priključiti kao punopravan član Ekumenskom vijeću Crkava sa sjedištem u Ženevi. To jest da Papa ili njegov izaslanik sjedi na istoj ravni s nekom predstavnicom anonimne kršćanske denominacije, kojih ima oko 340 u tom Vijeću, a koje se ne mogu ni zvati Crkvom u pravom smislu riječi, jer nemaju ni apostolske predaje ni svećeništva, pa prema tomu ni sakramenata, osim krštenja. Za to su se učlanjenje Crkve u Ekumensko vijeće u Komisiji osobito zalagali švicarski profesor fundamentalne teologije Johannes Feiner  (1909.-1985.) i spomenuti prof. Rahner. Kada, nakon „dramatična sukoba“, teza nije prošla u raspravi i zaključcima, obojica su demonstrativno napustila Teološku komisiju (str.  183), 1973. godine. Vjernik se spontano pita: Kakva bi to bila Katolička Crkva kada bi svaki disidentan glas u njezinoj zajednici bio usvajan kao učiteljski glas spasenja! U čemu je onda bit kršćanstva? Je li to Isusova ustanova ili konglomerat anonimnih denominacija s različitim „vjerovanjima“?

Završit ćemo s osvrtom na lik sv. Josipa, kao što je i Papa emeritus završio ovu svoju knjigu člankom: „I šutnja je njegov način izražavanja“ (str. 196-201). Josipova šutnja, koju je po anđelovoj naredbi tri puta pretvorio u djelo, ploveći vremenom iz Nazareta, preko Betlehema, Jeruzalema, Egipta i uopće Galileje do svih krajeva svijeta, glasnija je od tolikih riječi koje su više puta i ponovljene, a nikada nisu odjelotvorene. Josip je i u šutnji pokazao strahopoštovanje pred Bogom i savršeno proveo sve što mu je u snu naređeno.  (izvor: portal Vjera i djela)