Bogdan Radica. Otvoreno pismo Miroslavu Krleži. New York. 3. 10. 1972. (Hrvatska Revija. Vol. 22 no. 4)
1p pdf
2p pdf

Illustrissime!

Ne znam na koji će Vas način i da li će Vas uopće iznenaditi pismo koje Vam upućujem ovim putem i na ovome mjestu. Ja znam da Vi niste nikada voljeli „Hrvatsku Reviju“, ni onu između dva rata, a pogotovo ne ovu koja godinama izlazi u hrvatskom izbjeglištvu. Ali ja sam duboko uvjeren da je ovo jedini slobodan forum s koga Vam mogu uputiti sve ono što mene, a i veliki, možda i najveći dio naše inteligencije i kod kuće i izvan nje muči i lomi, kad je riječ o sudbini Miroslava Krleže — danas.

Pišem Vam na ovaj način i zato što sam Vam ja, otkako se nalazim u izbjeglištvu, upućivao nekoliko, možda desetak pisama na koja ni kada nisam primio nikakva odgovora. Ja znam da Vi niste pisac pisama: i da za razliku od ostalih svjetskih i velikih pisaca, ne volite pisati pisma, ali meni se čini da je bilo stanovitih pitanja u mojim pismima na koja ste trebali dati odgovor. Ne toliko radi mene koliko radi Vas, jer se radilo o objašnjavanju nekih momenata u Vašoj ličnosti koji bi bili pomogli da se ona dublje i istinskije shvate. Na kraju krajeva, svaki pisac mora biti osjetljiv, a Vi ste to oduvijek bili, na primjedbe koje mogu krivo ili netočno objasniti ili protumačiti njegova istinska i duboka raspoloženja.

Ali možda se tu uistinu radilo o nekim konjunkturnim razlozima za koje mi svi vele da su kod Vas neprekidno važni. Iznenađuje mene, kao što iznenađuje mnoge druge naše intelektualce u slobodnom svijetu, da dok, recimo, Milovan Đilas ili Mihajlo Mihajlov odgovaraju redovno na pisma koja im se upućuje, Vi naprotiv, šutite. Poneki ljudi misle da je to radi opreznosti. Ukoliko se o tome radi, mora Vam čovjek ipak priznati da ste Vi bili uistinu ne samo vrlo oprezan, nego i dalekovidan kad ste odbijali da se javljate na pisma i pitanja iz inozemstva! Pokazali ste da su Vam mehanizmi totalitarnih režima vrlo dobro poznati, za koje se zna, da kroz svoje uši i oči bilježe u posebne bilježnice kretanja i djelatnosti svakog javnog radnika, da ga jednog dana, kad se promijeni politički kurs, mogu, ako im to konvenira, staviti u vrlo nezgodan položaj, ili izložiti uistinu nepotrebnim razjašnjavanjima i ponižavanjima. To se najkonkretnije vidi danas u slučaju stotina i stotina progonjenih intelektualaca.

Kako mi je poznato, Vi uostalom takvo držanje prakticirate i u odnosu s ljudima od pera i misli i kod kuće. Kad se je Milovan Đilas nalazio na Princeton-sveučilištu, on je u razgovorima s našim intelektualcima saopćio i to kako su ga Miroslav Krleža i Ivo Andrić prestali ne samo viđati nego i pozdravljati na ulici, iako je on i jednom i drugom moralno i materijalno pomagao da se snađu i preuzmu u kulturne strukture nove države. To je značilo ne samo postati ponovno materijalno osiguran, nego i moći književno djelovati. Đilas je, kako mi je poznato, i pomagao Krležu da se Leksikografski institut otvori i zadrži u Zagrebu, davajući mu sva potrebna materijalna sredstva, za koja je kao glavni izvršni organ vlade bio odgovoran. Kad me je pak Đilas osobno oslovio da se vratim u posjet zemlji, ja mu rekoh, da nisam turist, i da bih, kad bi tamo išao, želio da se vidim s ljudima, recimo da posjetim i Krležu, on mi na to reče: — Kad dođete, ja ću Vas primiti, ali nisam siguran da će Vas Krleža primiti!

To mi je bilo dostatno da shvatim Vaš stav i Vaše držanje! Uostalom. to nije prvi slučaj da Vi tako postupate. Poznata je naime stvar da ste Vi u predratnim režimima, kad ste bili upitani od policije, da li ste ili niste komunista, stalno odgovarali: — Ako pod tim predpostavljate da sam član Partije, ja to nisam! — Takve odgovore niste davali samo Vi. U vremenima Protu-reformacije takve bi odgovore bio dao i Machiavelli i Guicciardini u Rimu ili u Firenzi, svakako Galileo. Protu-reformacijski duh kome su, kako znate, baroknu i dvosmislenu oznaku dali Jezuiti, vladao je i kod nas. Nije, prema tome, nimalo iznenađavajuće što se takav duh pojavio i u atmosferi staljinističkog režima i titovsko-staljinističke kontra-reformacije, koja je svakako bilo u Sovjetskom Savezu, bilo kod nas nadmašila i Machiavellija i Loyolske sljedbenije i učenike za koje se sada može kazati da su otvoreniji revolucionarci od svega što je dao komunistički red.

Ja Vas, dakle, sasvim shvaćam što se niste javljali na neka moja čestoput delikatna zapitkivanja. Uostalom, čitajući danas fragmente iz Vaših prošlogodišnjih dnevnika, moram priznati ne toliko često i s užitkom, sasvim mi je jasno Vaše kontra-reformatorsko držanje. Vi ste pod komunističkim sistemom ipak dostigli vrhunac onoga što takav sistem može pružiti svakome laureatu i prihvaćenom piscu, i radi čega bi Vi sada, za volju nekih ideja koje se pojavljuju kao oblaci u zraku, a da čak iz sebe i ne prospu, za vrijeme zagušljivih sparina, ni ono malo hladne kiše što bi diglo moral čovjeku, riskirali Vašu materijalnu egzistenciju komfora i zadovoljstva. Iako Vi niste otac djece, ipak ni milostiva gospođa Bela ne bi više pristala na to da se vucara po Zagrebu i po Beogradu od Iruda do Pilata, i da traži dužnu zaštitu za svojeg Frica, duhovnog oca hrvatskog marksizma! Od onog trenutka kad je svemoćni Tito zavladao sa zemljom od Triglava do Vardara, i naviješta Hrvatima istrebljenje iz Karađorđeva, Vi ste svakako nastojali da sve učinite da mu budete i vjeran i lojalan, i dvorjanin i biograf! Kad je riječ o Vašem dvorjanstvu na Briunima, prije neki dan je ovdje boravio jedan duhoviti beogradski književnik, koji u jednom društvu reče, da je opće poznata i popularna uzrečica i po Zagrebu i po Beogradu slijedeća: Kadgod se zove telefonom Krležu i traži se neki sastanak, gospođa Bela obično odgovori: — Nažalost, ne možemo. Kao što znate, tu su Brozovi pa smo večeras kod njih pozvani! — Ili i ovako: — Večeras smo kod Brozovih!

Beograd, književni i čaršijski Beograd, koji Vas ne voli, ni sada kao što Vas nije nikada volio, priča po New Yorku o Vama i druge doskočice. Kao i to, da kadgod se pojavi neka knjiga o Ivi Andriću, Vi odmah tražite da se i o Vami izda slična monografija, ali s daleko više stranica i s krupnijim slovima na naslovnoj stranici. Samo, tko bi vjerovao Beogradu! Tek ima jedno, zaslugom Vašeg Tita i njegove policije, svi ti beogradski književnici, pisci, filozofi, filmski direktori, sveučilišni profesori, mogu sasvim slobodno posjećivati New York, bilo kao gosti beogradske vlade ili kao američki stipendisti koji su takvim postali na preporuku čaršijskih strina gospa Sofki, i sastajati se s bivšim predstavnicima velikosrpskog režima, s četnicima, i s bivšim ministrima ili s njihovom djecom, a da im se kod toga ništa ne zbije! Naprotiv, to se smatra i uvažava kao vrlο pametna i korisna izmjena misli i dobara. Ako to isto rade Vaša djeca, mislim Vaša duhovna hrvatska djeca, kojima ste Vi desetljećima najavljivali marksističko novo društvo, ona su zato ne samo progonjena, nego i zatvarana po Titovim tamnicama.

Nije li to apsurd da jedan Marko Ristić može putovati po slobodnom svijetu i razgovarati o svemu što mu padne na pamet, i da za to čak bude i plaćen, dok jedan Franjo Tuđman ili Vlado Gotovac ili Vaš miljenik Tomislav Ladan bivaju za to optuživani kao neprijatelji sistema? Franjo Tuđman i Šime Đodan bili su komunisti i partizani od najmlađih dana, kad je Marko Ristić igrao karte po beogradskim nedićevskim salonima, ili sanjao o Rastku Petroviću, koji je bio glavni propagandist Draže Mihajlovića, i činio sve moguće da ga, poslije rata, vrati u Beograd. Za takve intelektualne transakcije velikosrpskoj eliti Beograda sve je bilo ne samo dopušteno nego i omogućeno, dok se hrvatska marksistička inteligencija progoni, tjera u kazamate, davi po tamnicama i biva sada suđena čak i pod zatvorenim sudovima! Europska javnost se zgraža, dok Vi šutite!

Meni je od godine 1945., kad sam Vas posjetio u Zagrebu, bilo jasno da Vi ne ćete i ne želite igrati ulogu ni Pasternaka ni Solženicina! Vi ste već tada bili na čistu i sa samim sobom i s Hrvatskom. Uostalom, ni u Jugoslaviji između dva rata Vi niste igrali ulogu socijalnog i duhovnog pobunjenika, osim u Vašim romanima, u Vašoj poeziji i u Vašoj polemici. Vi ste izbjegavali da silazite na ulicu, smatrajući da je uloga stvaratelja i inteligenta da izražava svoje neslaganje i svoj protest samo u svojem stvaralačkom djelu. Papini, koga Vi često navodite u svojim dnevnicima, iako se vidi da ga niste čitali kako treba, znao je govoriti za vrijeme Prvog svjetskog rata, kad se Italija nećkala da uđe u rat, da je na piscima, pjesnicima intelektualcima da zanose narod za rat, da ga moralno bodre dok je u ratu, ali da sami čuvaju sebe, jer je pero potrebnije i važnije od mača. Kao što vidite, i to su ostatci morala kod kontra-reformacijskih intelektualaca. Dva morala: jedan za one koji idu na gubilište, a drugi za one koji ih bodre dok idu na gubilište!

Tu je u New Yorku boravio jedan Vaš mladi sljedbenik iz ratnih vremena, novinar Kristl, dopisnik, ako se ne varam, zagrebačkog „Vjesnika“, koji sada siplje svu svoju žuč na Ameriku, iako nije bio daleko od toga da ovdje ostane. Jedne je ili više večeri po newyorškim ulicama pričao kako je za svu tragediju hrvatske mladosti kriv nitko drugi nego Miroslav Krleža. Tisuće i tisuće hrvatskih mladića poginuli su uglavnom zato što su čitali, što su gutali Krležu i vjerovali mu svaku riječ. Njegov bunt, njegova riječ, njegova nada i njegova vjerovanja postajala su našima. I sve što smo željeli, bilo je to što nam je Krleža najavljivao u svojim romanima, u svojim pjesmama, u svojim dramama, i u svojim polemikama! I sve se to sada ostvarilo protiv nas, daleko od toga da bi sve to moglo zadovoljiti naša traženja! Ne znam, da li smijem to ovdje i ponoviti: neki vele da je u tim newyorškim buncanjima, taj mladi hrvatski komunist govorio: — Dok omladina ne ubije Krležu, dotle ne će biti mirenja u mojoj generaciji!

Jasno je, da je ono što je ta generacija očekivala, i što ona još uvijek očekuje, upravo to da će Krleža izreći svoj J’accuse! Da će se i on odmetnuti u onoga koji osuđuje jedan sistem koji je zanijekao nade onima koji su se za njega borili. Da će nekako i Krleža postati nekim našim Solženicinom. Jer što bi se Krleži bilo dogodilo kod nas gore od onoga što se zbilo Đilasu i Mihajlovu? Po svoj prilici, ono isto što i njima. Ne bi se mogao tiskati kod kuće, ali bi zato moralno bio daleko više dobio u očima i u raspoloženjima svojeg naroda. Svakako bio bi postao i poznatiji u vanjskom svijetu. Uostalom, što bi Krleža bio izgubio da više ne objavljuje, kad je ionako sve napisao što je mogao napisati. Njegov se krug uglavnom zatvorio. Fragmenti njegovih dnevnika daju dovoljno dokaza jedne zamorenosti, stilske neizgrađenosti, neoriginalnih opažanja, izbjegavanja stvarnosti, jer na kraju krajeva čovjek očekuje od Krleže da nam kroz sve te svoje dnevnike dȃ sliku stvarnosti koju on zasigurno doživljava. Međutim, on to izbjegava kad piše o režimu u NDH, isto tako kao i o sadašnjem režimu. Ja sam se bio u početku nekako zainteresirao za taj materijal. Ali vrlo brzo sam došao do zaključka, da su ti dnevnici izvan stvarnosti, da ne kažu ono što dnevnik mora kazati, i piscu i čitatelju, da postoji nešto što pisac skriva, ili se boji kazati, pa se utječe imaginarnim slikama i doživljajima iz prošlosti.

Uostalom, ponavljam, što bi Vi bili izgubili, da ste se danas istakli kao kritičar sistema! Konačno, što to znači pisati i tiskati u jednoj zemlji u kojoj je to omogućeno jednom Crnjanskome? Ako je bilo pisca u našoj sredini koji je bio u dubljoj opreci sa sistemom koji kod nas sada vlada, to je svakako Crnjanski! Uopće, apsurd je da dva politički i moralno kompromitirana pojedinca kao što su Andrić i Crnjanski mogu ne samo pisati, nego i biti isticana kao nacionalne i društvene vrednote, dok intelektualci koji su sav svoj život posvetili ideji, za koju nam senilni Tito veli da se ostvarila u zemlji, moraju stenjati po zatvorima. I da na sve to šuti nitko drugi nego Miroslav Krleža! Taj isti Krleža koga su između dva rata, kadgod bi mu se bila pokazala neka opasnost, branili i Meštrović i Milan Ćurčin. Taj isti Krleža, koga je za vrijeme rata u NDH branio Mile Budak da mu vlas nije pala s glave, dok su upravo Meštrović i Kljaković bili gonjeni od ustaške policije i bacani u zatvor!

Ta Hrvatska, ta naša nesretna zemlja, iz koje nas Vaši duhovni sljedbenici još uvijek gone i tjeraju po čitavom svijetu, što je skrivila Vama da upravo sada, kad ona i opet ponajviše strada, ne dignete Vaš dubok glas protesta protivu duhovnog genocida, koji nad njom i u njoj izvode velikosrpski dželati pod znakom komunističkog „bratstva i jedinstva“? Ja znam, Vi ćete mi barokno i glembajevski odgovoriti: — Pa ja sam svoje učinio. Ja sam potpisao Deklaraciju o jeziku! — U jednom od svojih fragmenata, Vi čak i opravdavate takav stav, i žalite se na hrvatsku buržuaziju, na koju se žalite da i danas odbija Deklaraciju. Kako se Vaš barok ne može sasvim jasno shvatiti, imam dojam da se pribojavate vraćati na taj predmet jasnije i otvorenije. Vama je vrlo dobro poznato, da je gejak i nepismenjak Tito izjavio, da nema nikakve razlike između jezika hrvatskog i srpskog. Što se njegova jezika tiče, jasno je da ga nitko nije u stanju razumjeti, kad ga se sluša preko radija. Kad ga se pak čita u novinama, jasno je da nije to njegov tekst nego nekoga tko zna pisati! I to bi trebalo jedamput za uvijek utvrditi, da se zna o kome se radi. Vi ste to znali činiti, kad ste u „Pečatu“ registrirali pisanja predratnih političara. Sjećam se iz „Pečata“, kad ste objavili neki govor Milana Stojadinovića iz St. Moritza o čistom zraku koji on diše u brdima, da bi mogao biti politički aktivniji. Radi čega u Vašem dnevniku ne navodite Titovo izjave i govore ali autentično, kako su izgovoreni preko glasno-zvučnika, da se čitatelji malo nasmiju! Moram ipak priznati da ste u Titovom nokturnu, koji je NIN objavio, bili ipak pokadšto jasniji nego li to Vaš glembajevski kontra-reformacijski barok primjenjuje! Jer Vi baš niste tako naivan! Naprotiv, ispadate priličan furbo! Razumije se, kad Vam to konvenira!

I ne samo u Deklaraciji davši Vaš potpis, što je uostalom zaprepastilo gospođu Belu, nego i u konačnom izdanju „Banketa u Blitvi“ Vi ste ipak kazali sve što ste morali o suštini komunističke vlasti. Ja sam to osjetio i istakao u jednom od svojih prikaza koji sam objavio u „Hrvatskom Glasu“ (Božić, 1962.), koji su Vam neki moji prijatelji i poslali. Naslov je tome eseju bio „Krleža Redivivus“. Zašto „Redivinus“? Pitam sebe i sada. Pitam i Vas? Iako znam da ne ću dobiti odgovora, kod mene se je poslije tog štiva odjedamput pojavilo raspoloženje možda i uvjerenje: i Krleža ide putem Pasternaka i Solženicina. To je za hrvatsku komponentu u porastu revizionističkih tendencija komunističkog svijeta vitalno važno. Mislio sam, odnosno tako sanjao. Zatim se pojavio niz Vaših duhovitih refleksija o tome kako komunizam ne može izmijeniti čovjeka. Tu je pravi pravcati Krleža, dijete baroka, možda čak i Eklezijasta! Nitko nije u stanju izmijeniti čovjeka! Koliko je Krist uspio, znamo. Koliko je Mojsije uspio, isto tako znamo. A koliko je Muhamed uspio, nije nam nepoznato! Vi to ne rekoste, ali osjetiste! Koliko su uspjeli Marx, Lenjin, Staljin i Mošin sin Tito, to svi mi vrlo dobro znamo! Bilo je ipak važno da to kaže Krleža. Jer je jasno da to kazati ne će ni Marko Ristić, ni Miloš Crnjanski, a niti Ivo Andrić. Pogotovo fra Ivo! Što da on ulazi u taj osinjak, kad se med može jesti, a da ga se ne vadi vlastitim rukama iz pčelinjaka!

Tako su i opet Hrvati ponijeli na sebe odgovornost za duboke promjene u Titovoj skadarliji! Slovenci se ne miješaju, ili ako se ipak miješaju, gledaju sebe. Makedonci sa naučili kako treba jesti, a da se ne kaže iz kojeg se tanjura jede! Srbijanci jedu, gazduju i vladaju, ali tako da mogu Hrvatima neprekidno govoriti: nije to s našom željom, to hoće Vaš Tito, Vaša „ljubičica bijela“! Vi to, Krleža, sve znate, Vi to sve gledate! Nemoguće je da to Vi ne uviđate! Iako ste uskoro pri godinama – osam desetljeća — nije to mala stvar! Vi ipak kao čovjek koji sve vidi i sve osjeća, na sve reagira, ne možete mirovati, ne možete šutjeti. Na koncu konaca, iza Vas stoji čitav jedan opus od tisuća i tisuća stranica najdubljeg i najpronicavijeg proučavanja naše problematike, HRVATSKE TRAGEDIJE, kako se ona pojavljuje i razvija kroz stoljeća! Zar Vi možete preko svega toga biti ravnodušan, ništa ne kazati, ne dići Vaš glas protesta! Možete li šutnjom ili baroknim izbjegavanjem stvarnosti: krvi i znoja cijelog jednog naroda, prelaziti preko svega toga, kao da se to zbiva u nekoj Blitvi koja ne postoji. Međutim, ta Blitva koja sva krvari, u Vašoj je neposrednoj blizini, postoji, Vi ste u njoj, ona je pokraj Vas, ona je Vaša i naša Kroacija! Da li Vi možete dozvoliti da Vam „oni“ pretiskavaju kroz „Vjesnik“ i „Politiku“ iz „Foruma“ Vaše fragmente i tako svojim čitateljima govore: kako je ipak Krleža uz režim — u trenutku, kad je taj režim bacio u zatvore ili prisilio na ispitivanja oko ŠESNAEST TISUĆA intelektualaca, književnika, pisaca, filozofa, sveučilišnih i srednješkolskih profesora, učitelja, ekonomista, sve samih partijaca! Čitav dakle genocid duha, kako je to kazao za slučaj Češke i Slovačke pod Husakom nitko drugi nego Vaš kolega Louis Aragon. Neka vrsta Bijafre duha postala je sada i naša Hrvatska. I to u ljetu Gospodnjem, kad nad državom u kojoj se ona nalazi vlada apsolutni gospodar nitko drugi nego Josip Broz Tito iz Kumrovca, a svakako u istoj duhovno vlada nitko drugi nego Miroslav Krleža iz Agrama ili Zagreba!

Zamislite da se to zbivalo u vrijeme, kad je Ivan Meštrović prijateljevao s Aleksandrom, Vi bi ste ga bili svukli do gola, i optužili ga da i on snosi najveći dio odgovornosti za hrvatsku spoljaciju! Međutim, svi mi znamo, da je Meštar skakao iz Zagreba u Beograd i penjao se na Dedinje da učini što može, spasavao koga je spasiti mogao! I kako je znao! I nikada toliko svijeta nije u tako kratkom razmaku bilo hapšeno, ispitivano policijskim mjerama i konačno bacano u maglu, a da se ne zna što je s njima! Kako to da Vi dopuštate da se progoni jednog Pavletića, jednog Zlatka Tomičića, jednog Gotovca, jednog Mužića, da ih se baca u zatvor, da ih se lišava službe, dakle životnih mogućnosti? Kako to da ih Vi ne primate u Vašu vilu, i da im ne dajete i moralne i materijal zaštite?

Naprotiv, Vi idete u proskinezu ispred Tita i klanjate se njemu, zahvaljujući mu na glembajevski način za, sve što je učinio za Leksikografski institut, primajući od njega orden, bez ikakva miganja, barem s glavom, nego klanjajući se čovjeku koji je hrvatsku inteligenciju obespravio kao najordinarnije roblje! {Tito je 24. 4. ov. g. u vili „Zagorje“ (Zagreb) predao Miroslava Krleži Orden bratstva i jedinstva su zlatnim vijencem „za izuzetne zasluge, osnivanje i dugogodišnje rukovođenje radom Jugoslavenskog leksikografskog zavoda“, Tito i Krleža su međusobno jedan drugome kadili – i na kraju se zagrlili i poljubili. — – Ured. -} Ne znam da li ima primjera u povijesti da bi jedan barbarin, k tome tiranin, bio toliko i tako postupao protivu inteligencije kao Josip Broz? Jeste, ima ga u Staljinu koji je slao u samoubijstva Babela, Majakovskoga, Radeka i ostale! Tito to još tako ne čini. Ali lišiti čovjeka njegova položaja u društvu, njegova dostojanstva, njegove intimne slobode, i ubiti u njemu vjeru u koju je vjerovao i za koju se borio cijelog svojeg života, to je strašniji genocid od fizičkoga! K tome proglasiti hrvatski nacionalizam ustaškim i fašističkim, to je za hrvatski narod najstrašnija uvreda koju je ikada itko počinio! Vi to vrlo dobro znate! Da li Vi znate da je upravo Tito taj koji je čitav svoj vlastiti narod optužio ispred svijeta kao narod fašistički? Da li Vi znate da biti danas u slobodnom svijetu Hrvat znači biti optuživan za ustašu, odnosno za fašistu! A tko je te Hrvate rastjerao iz domovine i raspršio ih po cijeloj kugli zemlje? Je li to ikada bio učinio bilo koji režim? Konzervativni, reakcionarni, ustaški? Ta mladost nije ustaška. Ta je mladost rođena u Titovoj zemlji, odgojila se u Titovim školama, i netom je morala na pečalbu, ona je sa sobom donijela samo jednu vjeru: vjeru u Hrvatsku, težnju da načini Hrvatsku nezavisnom i slobodnom. To je rezultat velikosrpske presije nad Hrvatskom!

Što je, do vraga, ta mladost učinila? Pjevala je popijevke iz ilirskih i patriotskih vremena? Za vrijeme tog štrajka nije polupala niti jedno staklo, zapalila ni jednu zgradu — stvar koja se zbiva na svima sveučilištima svijeta. Zar se je trebalo iznenaditi da u jednoj zemlji, u svojoj zemlji, Hrvat, prije ili poslije, ne kaže i glasno, da je Hrvat, dok je to dozvoljeno i Srbinu i Slovencu i Makedoncu? Preko desetak godina Hrvat nije mogao kazati da je Hrvat, i kad mu se to dozvolilo, on je to i kazao. I to se smatra grijehom! I to se označuje protudržavnim separatizmom u vijeku u kome je to dozvoljeno svakom čovjeku!

I konačno, kakvi su to prekršaji što su se Tuđman ili Tomičić sastajali s par nas intelektualaca i dopisivali o problemima koje su oni skupa s Mužićem raspravljali u knjigama koje su se kod kuće tiskale? Zar je i to veleizdaja, kad to čini svaki srpski intelektualac i pisac u kontaktima sa srpskim izbjeglim intelektualcima! I kakav je tu sistem koji se boji jedne emigracije koja nema nikoga u velikom svijetu koji bi išao u rat protiv Tita!

Da Vam pravo kažem, ja se mogu smatrati ponosnim što sam svojom suradnjom u emigrantskom tisku, posebno u „Hrvatskoj Reviji“ i u „Hrvatskom Glasu“, da ne kažem u velikom broju američkih novina, pisao i objavljivao takvo gradivo koga se Vaš sistem mora plašiti, da mu ne zarazi kuniće koje i sada, poslije dvadeset i pet godina mora ograđivati od susreta i doticaja sa Zapadom. Imam osjećaj da smo i ja i moji prijatelji, koje Vaši nepismeni tužitelji neprestano uvlače u svoje optužbe, izvršili uistinu najuzvišeniji zadatak koji slobodni intelektualac i duhovnik mora izvoditi u slobodi, pa ma gdje se on nalazio!

To je ono što Vi morate rastumačiti Titu! On Vas mora saslušati! On mora postupati ljudskije i poštenije prema Hrvatskoj! Ukoliko Vi niste u stanju da to izvedete, Vi morate napustiti Hrvatsku, doći u svijet slobode i kazati svijetu slobode što se zbiva u Hrvatskoj. Vi ne možete više lagati sebi i svima onima koji su u Vas vjerovali, ni narodu kome pripadate! Ako Vi ne ćete napustiti Hrvatsku, Vi morate dignuti glas u obranu Vašeg naroda! Vi morate poput Solženicina uputiti svijetu poslanicu i dati pravu sliku svega onoga što se sada u Hrvatskoj zbiva! Vi se morate odreći baroknih i glembajevskih stavova i shvatiti da je Hrvatska izložena najstrašnijem duhovnom genocidu, kakav se rijetko kada zabilježio u njenoj povijesti!

Stotine i stotine tisuća Hrvata u slobodnom svijetu očekuje Vaš glas protesta, očekuje da ćete Vi razjasniti slobodnom svijetu, što Hrvati hoće i za čim oni teže, i kakvi su njihovi zahtjevi. Najteža uvreda koja je načinjena Hrvatima u slobodnom svijetu je svakako ta, da su Hrvati pod vodstvom komunističkih rukovodioca išli za tim da ostvare državu fašističkog tipa! Vama je vrlo dobro poznato da to nije istina. Radi čega je Tito to trebao kazati? Da li Tito ne zna da se sličnim uvredama služila u toku rata velikosrpska vlada i njena diplomacija? Radi čega, dakle, i on iznosi sličnu objedu, kad je riječ o tome da su Hrvati išli za tim da u sadašnjem stanju ostvare ravnopravan položaj svoje Republike s drugim Republikama?

Vama je vrlo dobro poznato iz povijesti da smo mi Hrvati bili prokazani od europske javnosti zbog držanja bana Jelačića za vrijeme Kossuthove revolucije 1848. i da je trebalo velikih napora da se takvo držanje opravda s obzirom na to što Kossuth nije vodio računa o Hrvatima. Činjenica koju je on sam kasnije u izgnanstvu priznao. Godine 1941. radi nevještog držanja stanovitih hrvatskih političkih ljudi isto tako smo povodom stvaranja NDH bili optuženi ispred svijeta demokracija za saveznike nacijonal-fašizma. I tada je trebalo ogromnog napora da se za stvar raščisti ispred svjetske javnosti. Velikosrpska diplomacija dala je sve od sebe da se posluži autoritetom kraljevske vlade da nas ocrni. Konačno, istina je ipak pobijedila. I sada nitko drugi nego sȃm Tito dolazi da ispred svijeta izjavljuje, da je hrvatski nacionalizam fašističkog tipa. Jeste li Vi kod Vaših sastanaka s Titom uspjeli da mu predočite nelogičnost takvih tvrdnja? Jeste li mu Vi dali sva potrebna obavještenje da ga uvjerite, da što prije popravi pogrješku koju je načinio prema svojem vlastitom narodu?

Vaša je uloga da to što prije izvršite i da izvučete Hrvatsku iz blata, u koje ju je bacio Josip Broz iz Kumrovca! Ukoliko Vi to ne učinite, i na Vas će pasti odgovornost, upravo povijesna odgovornost, za sve ono što se danas zbiva s Hrvatskom u Jugoslaviji i u svijetu! Vi se ne možete više igrati sofizama koji su Vama često dragi; ne možete se služiti polu‐istinama, kad je riječ o Hrvatskoj. Ukoliko Vi ne vratite čast i poštenje Hrvatskoj, koju je sadašnji Titov režim na čelu s Titom oskvrnuo i uvrijedio, i Vaša pojava u povijesti bit će izložena velikom znaku pitanja.

New York, N. Y. rujna 1972.

BOGDAN RADICA

POST SCRIPTUM. — Upravo kad sam poslao „Hrvatskoj Reviji“ ovo pismo Vama upućeno, stigao mi je milanski „Corriere della Sera“ od 26. rujna, u kome sam pročitao na „trećoj stranici“ duboko dirljivi esej Milovana Đilasa pod značajnim naslovom „U tamnicama Hrvatske“. To me je još više pogodilo, jer sam očekivao da će prva i teška osuda režima u njegovim neljudskim postupcima prema svojim vlastitim pristašama doći od Vas. Moram priznati, i to s iskrenim zadovoljstvom, da je i u ovoj prilici Đilas pokazao ogromno mnogo ljudske i građanske odgovornosti, da ne kažem odvažnosti, koja je, uostalom, kod njega upravo proverbijalna. Nadmašio je, Illustrissime, i Vas i sve one ostale intelektualce, bilo u Hrvatskoj bilo u Srbiji i drugdje u toj našoj „prokletoj avliji“, u kojoj se i dalje svi Vi klanjate i Titu i Dolencima i Miškovićima, koji su sav Vaš marksizam-lenjinizam-staljinizam sveli na najvulgarniji balkanski rat protiv inteligencije!

Kako je bilo utješljivo pročitati Đilasa, kad on u svojem eseju dozivlje sebi u pamet svoje tamničenje na Adi Cingaliji iz stare Jugoslavije, pa razmišlja, kako „od tada, iako su se promijenili vođe, borci i ideje, ipak izgleda da se ništa nije izmijenilo. Upravo u Jugoslaviji, u mojoj zemlji, u razmaku od dvadeset i sedam godina od pobjede nad fašizmom i kapitalizmom progone se i mladi i stari, veterani borbe revolucije, mladi koji su upravo sada dali prvi plod svojeg prvog umjetničkog ocvjetanja. I to samo za to što su se osudili misliti na drugi način, i jer su imali odvažnosti da izraze i da provedu u stvarnost vlastite ideje“.

I Đilas kao da se Vama obraća i kao da na Vas aludira, kaže kako svi ti ljudi, mladi i stari, koje je „zahvatio val nasilja i koje se sudi i baca u tamnice, a već se broje na stotine i stotine, nemaju misli bliske njegovima“. Oni su, on to ne kaže, ali to se osjeća: Vaša duhovna djeca! Pita se nadalje Đilas: što ga sve goni na to, da i on digne svoj glas protesta protivu nasilja? Da li je savjest? Ispitujući dalje slučaj uhićenih, Đilas sasvim odlično kaže, iako su „nacionalisti“, oni ipak nisu išli za tim da vrate stvari „na predrevolucionarno stanje“, niti su „propovijedali nasilje“. Naglašuje, da su u Zagrebu izvedeni pred sud na čelu s Budišom vođe studentskog pokreta. I opet se vraća na broj uhićenih, pa kaže, da ih ima i suviše mnogo, posebno u Hrvatskoj. Iz svojeg iskustva, Đilas zaključuje, da bilo pod „kapitalizmom“ bilo pod „socijalizmom“, „svi ti politički procesi, uz iznimku onih protiv terorista i odgovornih za špijunažu, prerušavaju se u sudske komedije, i u prizore propagandističke naravi“.

I što je najbitnije, uočivši da sva ova nasilja i svi ovi progoni ničemu ne vode, Đilas ima odvažnosti da uzvikne: „oni pogađaju sve i svakoga“. „Opravdati revoluciju s progonima se ne može. Proganjati u ime revolucije i u ime socijalizma“, isto je tako protuslovlje u sebi samome! „Potrebno je“, kaže on, „ne zaboraviti da je iskustvo revolucije, svake revolucije, i ne samo one komunističke, otkrilo da raspadanje revolucionaraca i njihovih ideala počinje onoga dana, kad se njihovi suparnici postavljaju izvan zakona. Sloboda je sloboda ukoliko znači i slobodu za druge. Kako izdajica najprije izdaje samog sebe, tako i onaj koji progoni lišava slobode najprije sama sebe“.

Đilas se žali što nije prije progovorio u obranu istine i osuđenih, ali „daljnja šutnja (za njega) bila bi odobravanje i samoubijstvo“. Tu je Đilas iz sebe iznio svu istinu, nad kojom biste se i Vi trebali zamisliti.

Posebno Vi, jer Vi niste u sličnom položaju u kome se nalazi Đilas. On je izvan zakona! Vi ste protežiran od zakona. Vi ste čak poslije zadnjeg odličja, koje Vam je podario „majstor svih hulja“, da se izrazim jednom Vašom oznakom, u tako privilegiranom položaju da Vam ni vlas s glave ne bi pala, kad bi ste svoj glas digli u obranu svih osuđenih, stotina i tisuća osuđenih, mladih i starih, kojima ste Vi obećavali da će vrijeme Glavnjača, Aga Ciganlija, Jasenovca, i kako se sve ne zovu ti moteli komunističkog i kapitalističkog raja, doći kraju, kad socijalistička i Oktobarska revolucija zavlada i našom zemljom!

Ugledajte se u Đilasa koga ste Vi uvijek omalovažavali! Dignite i Vi svoj glas u obranu zarobljene Hrvatske! Tražite da se obustave nasilja protivu hrvatske inteligencije, protivu hrvatske mladosti, i da se cijelom jednom narodu vrate njegova osnovna ljudska prava! Nemojte da Vašu šutnju povijest protumači ne samo kao Vaš osobni strah, pomanjkanje odvažnosti i odgovornosti, nego da Vas i označi kao sudionika u postupcima nasilja i progonstva! To je važno i zbog toga da i u nama ne ubijete osjećaje povjerenja koje smo u Vas imali, kad smo Vas smatrali jednom od najdubljih i najznačajnijih savjesti našeg društva. Upamtite, ovo nije nikakva retorika! Preko nje Vi ne možete prijeći uobičajenim relativizmom ili dvoličnošću Vašeg baroknog osjećanja života! Vi se ne možete srozati na moralnu razinu jednog Ive Andrića ili Miloša Crnjanskoga! Ni kontrareformacijski, niti bizantski duh ne bi bio dostojan Vas! Vi morate pogledati sebi ne samo u vanjsko nego u unutrašnje Vaše lice! Vi morate dignuti glas dubokog protesta! Društvo u kome se počinjaju ovakvi atentati na ljudstvo, na čovjeka, na njegova prava i na njegovo dostojanstvo duhovno je od Vas pripremljeno i stvarano. Vi ste ga rađali i oblikovali. Vi sada morate kazati da to društvo nije Vaše, da Vi s istim nemate više nikakve veze. Ukoliko to ne učinite, i to što prije, Vaša će Vas šutnja moralno ubiti u povijesti hrvatskog naroda!

PROGOVORITE! AD TYRRANOS!

New York, 3. listopada 1972.

B. R.