Da, da, na Mirogoju se noću često čuje suhi zveket kostiju Stjepana Radića i drugih ludih idealista

Već smo apsolvirali kako povijest, odnosno, demistificirajmo, ljudi najbolje pamte one koji su ih najžešće šibali, u red poslušnosti doveli kao krotku stoku sitnoga zuba. Pamte se, dakako, i ekstremne dobrote koje u konačnici skončaju tragično: razapete, kamenovane, spaljene, obješene, strijeljane ili jednostavno ostavljene da umru na margini. Valjda kao školski primjeri da se dobro na ovome svijetu ne isplati. Na žalost, prečesto se zaboravlja najvažnije, ono krucijalno za spoznaju svijeta kao vječne borbe između dobra i zla, ono što nas sprječava zaključiti kako je sve svršeno, kako je zlo izvojevalo pobjedu i više nema razloga ni smisla za borbu u majci svih bitaka zvanoj politika.

Zaključili smo, naime, kako su svi političari isti: kako su svi odreda samoljubivi egomanijaci koji su u onoj iskonskoj volji za moć spremni prodati ne samo rođenu mater, braću, sestre, domovinu, nego i ideju pomoću koje su se vinuli u parlamentarna nebesa. Zaključili smo kako tu više nema baš nikakve magije općedruštvenih uznesenja, nego da svima njima u grudima umjesto sistole i dijastole poput mantre odzvanja: u se, na se i poda se. Suočeni s tim spoznajnim šokom o manijakalnim hrčcima skladištarima materijalizma, mnogi tako iz izbora u izbore (kako parlamentarne ili lokalne, tako i predsjedničke) neprestano glasuju za ‘manje zlo’. Kao da nema alternative. Kao da je oduvijek tako.

Začudno: Idealisti su nekoć hodali zemljom

Stara, mitološka „poštapalica“ veli kako se nekome kosti okreću u grobu kad njegova djeca ili sljedbenici čine obratno njegovim principima, odnosno nauku. Uslijed toga, na pamet mi pada činjenica da na Mirogoju, u arkadama noću često suho zvekeću kosti. Recimo one Radićeve, a zatim i Grandžine, dok se na nekim drugim grobištima u krug posve izvjesno okreću i kosti Mare Matočec, Mihovila Pavleka Miškine.

Ludi idealisti, reći će neki i rezignirano odmahnuti rukom. Kao da idealizam tih „ludih“ nekih nije bio i još uvijek jest posljednja crta obrane od konačne pobjede klanskoga divljaštva mnogih koji se stranačkim odabirom koriste isključivo kao mimikrijom, maskirnom odorom za diverzantsko djelovanje borbe isključivo za osobne interese. Posljednja crta obrane od notorne gluposti i društveno-političke nepismenosti – osim, dakako, ako danas ta glupost i nepismenost nisu samo krinka za monstruoznu prodaju opće stabilnosti i mira u kojoj i kojom će profitirati isključivo ‘oligarsi’ utjelovljeni u ono što lakonski nazivamo političkom elitom.

A sam pojam politike u sebi izvorno podrazumijeva stremljenje općedruštvenom boljitku.

Stjepan Radić borio se za boljitak. Od austrougarskih vremena, do monarhističke diktature Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca na izdisaju. Od mladenačkih spaljivanja mađarske zastave i pokliča u zagrebačkome teatru, do i danasRadic4bolno aktualnih govora što ih je srčano držao u svim prilikama. Koliko se stvari od Radićevih vremena do danas temeljno nisu pomaknule s mjesta, govori, primjerice, i govor što ga je Radić održao 24. studenoga 1918. na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća SHS-a: ‘Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska!” Gospodin Radić raspolagao je dvjema za današnje političare uglavnom nekako znanstveno-fantastičnim osobinama: hrabrošću i sposobnošću zaborava vlastitih interesa koji su daleko kratkoročniji od interesa jednog naroda ili neke skupine unutar nekog nacionalnog korpusa.

Ivan Grandža također je bio hrabar i dalekovidan: shvatio je naime da će hrvatski narod bez Radića teško Mara Matocecpreživjeti povijesnu vjetrometinu centralističko-hegemonističke Kraljevine Aleksandra Karađorđevića. Zato se 20. lipnja 1928. bacio između Radića i Račića, onoga Puniše s pištoljem. Grandžu hrabrost nije minula ni nakon ranjavanja, nego je u vrijeme ‘kad su svi mislili kao jedno’, jer drugovima je jednom prilikom, dok su ga kao relikviju ‘klasne i antifašističke borbe’ (pokopao je dvojicu sinova: Stjepana koji je obješen kao prosinačka žrtva i Josipa koji je pogubljen kao ilegalac) pronosili od Vardara do Triglava kako bi mlađim generacijama pripovijedao o antifašističkoj borbi svojih sinova, rekao: ‘Deco, razmem ja vas, al’ ne bu to dobro svršilo sa sam’ jednom strankom, bez opozicije!’.

Hrabrosti je imala i Mara Matočec, ona veličanstvena, nepravedno zapostavljena žena koja unutar glavnoga odbora HSS-a nije odustajala od marame na glavi i sela u srcu, u vrijeme kad su muškarcima žene u politici bile poželjne kao i šarlah u pubertetu. Ta majka četvero djece koju je, poput mnogih drugih, Prvi svjetski rat učinio udovicom i nasljednicom samo jedne četvrtine imetka upokojenoga supruga (preostale tri četvrtine otišle su obitelji pokojnoga supruga) hrabro se borila protiv nepravde spolom nametnute ženama, ali i one kolonizacijske kraljevstva nastaloga nakon trganja dotadašnjih geopolitičkih zemljovida, koja je solunskim dobrovoljcima uz darovanu zemlju na području Hrvatske jamčila i financijsku potporu, koja je hrvatsko selo (ali i zemljoposjedničko plemstvo) dotukla monstruozno nepovoljnom konverzijom kruna u dinare te uništila ušteđevine. Imala je hrabrosti istupiti iz sigurnoga okrilja stranke koja u svoja njedra blagonaklono prima ‘čak’ i žene te kritizirati Radića koji 1924. Mihovil Miskinaprihvaća Vidovdanski ustav i kraljev legitimitet. Imala je hrabrosti, dostojanstva i čovječnosti jer, unatoč svim neslaganjima, Mara Matočec, duboko pogođena pogibijom svojih kolega u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1929. dolazi na Mirogoj pokloniti se njihovim sjenama.

Ludo hrabar bio je i hrvatski književnik i HSS-ovac, među seljaštvom koprivničkoga kraja voljen i cijenjen Mihovil Pavlek Miškina koji nije odstupio ni kad vlast preuzimaju jataci ustaškoga emigranta Martina Nemeca koji Mihovilu smrću prijeti još izdaleka. Hrabri ljudi ne odustaju čak ni ako su savršeno svjesni činjenice da ih na kraju (kratkoga) puta čeka Jasenovac, Goli Otok, neka bezimena jama, jarak, okno rudnika.

Što ostavljamo djecu u amanet

Hrabri ljudi znaju da djeci u amanet ne smijemo ostaviti zločinačku organizaciju umjesto države, a baš u tome smjeru sve nepovratnije klizimo. O tome svjedoči i putopisna reportaža iz pakla u nastajanju koju u hrvatskome Saboru iznosi britki i izravni (također iz redova HSS-a) Josip Pankretić: ‘Naša Hrvatska postala je najbolja zemlja za sve biznismene i švercere kaj u Europi delaju.’ Pankretić u saborskom restoranu nije jeo sauté-de-veau s tartufima, šparogama ili pozlatom za minimalno kuna, nego svoje domaće kobasice. I nije zaboravio one koji su za njega glasovali, one kojima je u ovoj državi sve gore.

Predsjednik današnje inačice Hrvatske seljačke stranke, gospodin Beljak, o seljaštvu zna vjerojatno onoliko koliko je vođen znatiželjom urbanoga mangupa mogao doznati tijekom turističkih posjeta seoskim gazdinstvima. Njegovo poznavanje seljaštva otprilike je na razini Hreljina ili Mesićeva poznavanja stanja u kojem se nalazi velika većina umirovljenika u Republici Hrvatskoj, budući da kao profesionalni političari s ogromnim iskustvom u unazađivanju jedne države posve izvjesno pojma nemaju kako je s mirovinom od recimo dvije tisuće kuna platiti one „zimske račune“ koji svakome poštenom građaninu ove zemlje ulijevaju strah u kosti.

Gospodin Beljak je u dobi od dvadeset osam godina izučio zanat spretnoga uklanjanja radio-prijamnika iz tuđih vozila i zna koliko je točna poslovica ‘Pomogni si i pomoći će ti Bog’. Zato koalira. Sa strankom s kojom se ideološki ne poklapa ni u jednoj točki, čak ni u jednome slovu akronima. Stoljetni stranački poklič ‘Vjera u Boga i seljačka sloga’ mozaički, nekako dadaistički sklapa u mozaik s onim ‘Religija je opijum za narod’, svoju stranačku kolegicu Marijanu Petir (prema gospodarskoj politici Milanovićeve Vlade izrazito kritički raspoloženu) i bivšega ministra poljoprivrede Tihomira Jakovinu koji je selo dotukao, a tajkune oduševio te im kao višnju na kupu dodaje ‘domoljubnoga’ tajkuna Jamba kao glasnogovornika parade. Jedino pitanje koje se u ovome slučaju postavlja jest: je li riječ o elementu koji se u doista velebnu stranku ušuljao kako bi ju do kraja razorio ili o politički nepismenu čovjeku koji vidi samo svoj stolac u Saboru, ne i dalekosežnije, pogubne posljedice?

Ivana Šojat
Hrvatski tjednik