U takvim slučajevima najviše nam pomaže duhovna inteligencija ili inteligencija prožeta duhom jer ona vidi i onkraj stvari koje nam se čine konačne i neumoljive. Osoba koja je žrtva ne može živjeti ukoliko joj je identitet obuzet osjećajem da je žrtva. Bez obzira na objektivnost činjenice da je netko žrtva nasilja i nepravde, to mu ne mora ništa olakšati jer žrtva može biti još bolnija: da je nitko ne čuje i ne razumije. Žaljenje, ljutnja, samosažaljenje, gorčina – ništa ne pomaže. Žrtva mora postati sposobna za nadilaženje vlastite pozicije žrtve tako što će postati aktivna, boriti se i nositi sa svojim životom, ne tražiti pomoć u smislu sažaljenja, nego prijateljski oslonac. Čitavo hrvatsko društvo prožeto je s dva dominantna osjećaja: prvo, da je netko žrtva društvene, socijalne i neke druge nepravde, da je žrtva rata, obiteljskog nasilja, i drugo, da je čovjek izjalovljene nade, u depresiji i malodušju, bez ideala i entuzijazma – ne vjeruje da se bilo što može promijeniti. Između psihologije žrtve i defetizma kreće se hrvatsko raspoloženje. Pobjednički i prkosni duh nacije je slaman ali ne i slomljen u zadnjih 15 godina. Predatorska manjina preuzela je koruptivne konce defektne ekonomije, a većina se predala indolenciji i fatalističkom trpljenju. Kad bih rekao da ovomu narodu prije svake revolucije treba pred-revolucija, priprava i uvertira, da mu treba kratki tečaj debalkanizacije kao uvod za deprimitivizaciju, kad bih rekao da mu trebaju knjiga, duh, vjera, dijalog, introspekcija, zdrav kritički um, i zrno ljekovite samoironije, onda bi možda rekli da idealiziram i pretjerujem. Ali upravo je to ono što nam treba: debatni, kritički duh, ne šutnja, prepuštanje i popuštanje, treba probuditi u ovom narodu ljubav prema znanju, pameti i knjizi, mi smo u suštini duboko deintelektualiziran narod, nismo kultivirani u smislu demokratske, istinski pluralne javnosti.
Što nam tu pomaže duhovna inteligencija? Najprije, jasnije sagledavamo problem. Daje nam miran duh i sređen um. Otvara nas za hrabrije odluke, za djelovanje koje se ne spotiče o vlastitu ideologiju žrtvoslovlja. Treba nam duh koji konkretno djeluje, koji teži istinitosti i jednostavnosti. Ne uzimati sve zdravo za gotovo. Živimo u svijetu u kojemu je sve na tržištu, svi daju svoje recepte i odgovore, ali ako sam nisi upoznao sebe, ako se ne izgrađuješ duhovno i moralno, onda nisi u stanju razlučiti istinu od obmane, nisi u stanju donijeti odluku koja ti mijenja život. Primitivizam i trivijalnost nas izjedaju, erodiraju duh ovoga naroda. Postali smo banalni i zli prema svojim najbližima. Puni bijesa i sitničavosti. Upozoravam na to godinama, i sada smo pred kulminacijom svih frustracija. Duhovna inteligencija je upoznavanje vlastite nutarnje suptilnosti, ona nas čini jasnijim, smirenijim i plemenitijim ljudima. Ali to ne znači da pred predatorima treba ustuknuti. Dapače, treba ponekad žrtvovati parcijalni interes za ideal. Balkanski komunistički ne-um nas je učio da moramo šutjeti i ne zalagati se za istinu jer je tako oportunije. Zar ćemo deevoluirati u nekakvog kro-sapiensa?

izvor: http://www.zoranvukman.com