U životu jednoga čovjeka može biti tisuće novih početaka. Nevolja je što mnogi ljudi nemaju snage ili misle da nemaju snage da milijun i prvi put krenu iznova. Čini im se besmislenim. Opterećuju ih rane prošlosti. Ali novi počeci nisu beskonačno ponavljanje i vraćanje istoga, nisu vrtnja u krug, nego prepoznavanje novosti u onomu što živimo, pa makar nam se činilo da smo izgubljeni slučaj. Heraklitovski rečeno, nema vraćanja na staro. Kristološki, sve je novo. Čak i onda kad se čini da je staro.
Važnost promjena
Novi počeci su uvijek potraga za nečim novim u sebi samom, upoznavanje sebe kroz pogreške, promašaje i zapreke. Netko u njima vidi nepremostiv problem, a netko izazov i nadahnuće. Ići naprijed nikad nije lako. Čovjek ne može iznova započeti ništa dobro, ako ne pristane na to da ga sam život iznutra mijenja nabolje. Ima ljudi koji se odbijaju mijenjati jer su svoju tvrdoglavost zamijenili za vrlinu. Ne smijemo dopustiti da nas stari ožiljci spriječe da živimo novi život. Ponekad su novi počeci kao bolni kirurški rez, a ponekad treba samo presložiti stvari oko sebe, preurediti svoj ambijent i pogledati na probleme iz nekog drugog kuta. Ponekad je potrebno tako malo da bismo iznova započeli. Namjerno govorim o novim počecima u množini. Ljudski život je niz padova nakon kojih treba ustati i krenuti dalje. Oprostiti sebi i drugima.
Sjetimo se kako je Isus izliječio onog uzetog čovjeka na ribnjaku Siloam. Što mu je tada rekao? „Ustani i hodi!“ (Lk5,23) Da, ustani i hodi! Uzetost nije samo tjelesna bolest od koje se neizrecivo pati. Uzetost se može i u duhovnom, prenesenom smislu, promatrati kao stanje obamrlosti duha i volje da se učini nešto i promijeni, pokrene vlastiti život u nekom drugom smjeru. Novi počeci ne moraju biti nešto grandiozno i epohalno. Uglavnom mogu biti sasvim običan napor da iz dana u dan mijenjamo stvari, da pronalazimo nova rješenja, da svoja htijenja i raspoloženja usmjeravamo na male promjene koje se dugoročno mogu pokazati velikima.
Izvor: http://www.zoranvukman.com/