Život je čudna stvar. U mladosti imaš snagu i entuzijazam, ali nemaš iskustva i zrelosti. U starijoj dobi, imaš iskustvo, možda i pamet, ali nemaš snagu i entuzijazam kao nekad. Dok si mlad ne žališ ni za čim, kad si star, čini ti se da si sve mogao učiniti bolje. Kao gorki refren čovjeka prati neumoljiva fraza: da sam onda imao današnju pamet! Ali zašto pamet sadašnjeg trenutka ne bi vrijedila za buduće? Ne treba žaliti ni za čim. Ako si pogriješio, prihvati posljedice, popravi što možeš, izvuci pouku. Mudrost ne dolazi s godinama sama po sebi. Godine neumitno dolaze, ali mudrost je sukus spoznaje, iskustva, zrelosti, i nadasve, samokritičnosti, pravilnog upoznavanja samog sebe. To je mudrost življenja, prava mudrost koja dolazi odozgor, spušta se tiho na naše umorne godine, spušta se na naša trpljenja i križeve preko kojih se najbolje uči. Ako čovjek s godinama ne raste, u staroj dobi bit će kao malouman.
Ponekad ti se čini da ulažeš golemu energiju ali ti ništa ne ide. A ponekad ti se čini da je sve odjedanput krenulo kad si najmanje očekivao, i nije ti jasno kako. Fatalisti bi u tomu vidjeli neko pravilo na koje mi ne možemo utjecati. Kršćanski svjetonazor to vidi kao plod naše suradnje s Providnošću. Slikovito bi se ovako reklo: imamo lađu i razvijena jedra ali bez više sile, vjetra, ne možemo jedriti. Kad zapuše vjetar, ne puše našom voljom, ali zato je vještina jedrenja ono što ovisi o nama! Odozgor nam dolazi snaga koja nas pokreće, a mi smo ti koji je koristimo i jedrimo kroz život, netko brže, netko sporije, netko s više umijeća, netko s manje, važno je jedriti! Nekima su jedra pokidana i jarboli slomljeni, bacaju ih valovi po pučini, valja im pomoći, pokrpati jedra i popraviti jarbole, da bi zajedrili do sigurne luke. Neki se utope, neki odustanu, neki budu spašeni u zadnji čas kao brodolomnici. Nedokučive su tajne ljudskih sudbina.
Kršćanski egzistencijalizam
Ima jedna kineska mudrost koja kaže: bolje je u pravo vrijeme uložiti manje energije nego u krivo vrijeme potrošiti golemu energiju. Učinak je u prvom slučaju puno veći. Ali mudrost je i prepoznati pravi trenutak kad treba djelovati. Kršćani bi trebali razvijati takvu intuiciju. Vrijeme križa i trpljenja izmjenjuje se s vremenom iznimnoga apostolata i ubiranja plodova. Negdje treba otresti prašinu s nogu i ići dalje, a negdje danonoćno raditi u vinogradu Gospodnjem. Mislim da bi ova misao mogla biti poučna i za kršćane u politici. Bojim se da se silna energija troši na mali učinak. Bolje ju je utrošiti na poljima gdje bi dala više ploda. Treba biti realističan u ovozemaljskoj egzistenciji, kao što treba biti vjeran Bogu po duhovnoj vertikali. Ako se kršćanski realizam i idealizam mudro uravnoteže, donose velike plodove. U duhovnom pogledu biti idealist, znači pouzdavati se u Boga, do kraja, tamo gdje istječe i ljudska logika. No u egzistencijalnom smislu valja biti ukorijenjen u stvarnost i njezine zakonitosti. Život kakav nam je dan treba poštovati. Rad, prijegor, ustrajnost, učenje, stvar su poniznosti pred samim darom života. Kršćanin ne smije zanemariti ni ravninu u kojoj živi, ni vertikalu prema nebu. Zašto je Isus bio drvodjelja? Jer je htio naviještati istinu spasenja i ljubavi čovjeka iz srži same njegove ovozemaljske egzistencije. Zato su životne pouke dragocjene, realitet u kojemu trpimo i rastemo, vodi nas do neslućenih dimenzija. Cjelovit čovjek nosi svoju egzistenciju i duhovnost kao komplementarne. Uči od sebe, uči od drugih, uči od života. I od same smrti. Uči od tmine, uči od svjetla, uči od svega, i kako raste, tako postaje. Oni koji se urušavaju, nisu propali, oni su naprosto posustali, platili su svoju cijenu i čekaju dan kad će po milosti Božjoj zadobiti plodove otkupnine i vlastitu cjelovitost u Bogu.
izvor: http://www.zoranvukman.com/