Filozofija sadašnjeg trenutka ili života u sadašnjosti zadnjih je godina rasprostranjena kao popularna teorija duhovnog sinkretizma. No ona nije ništa novo. Njezino izvorište je duboko ukorijenjeno u biblijskoj predaji. Javlja se primjerice u sindromu Lotove žene, a sam Isus je više puta jasno i jednostavno formulirao takvo gledište: ne osvrćite se i ne žalite za onim što je bilo, idite naprijed prema svjetlu, ako ste stavili ruku na plug, ne zastajkujte i ne gledajte više za sobom nego zaorite brazdu svoga života i puta. Onaj koji stalno zastaje i okreće se, koji oklijeva, zdvaja, samosažalijeva se, ne može orati i neće ostaviti za sobom duboku brazdu. Isus je rekao i neka mrtvi pokapaju svoje mrtve. Nije htio reći da ne marimo za svoje pokojne, nego da živimo dalje, da se ne zatvaramo u prošlost, da ne budemo zarobljeni smrću i prošlošću. Uostalom, uskrsnuće je obećanje da svi živimo u Bogu, da život ne prestaje prijelazom iz našeg svijeta u onaj drugi, nedokučivi i nevidljivi. Dakle, živjeti u sadašnjem trenutku nije izum suvremenih gurua, to je stara mudrost. Formulirana je i u japanskoj zen filozofiji, i u drugim kulturama, odnosno mudroslovnoj baštini čovječanstva.
Život se odvija uvijek u sadašnjem trenutku, živimo sada, u ovom času odlučujemo i djelujemo sa svim posljedicama i plodovima. Kad nas Isus poziva da prihvatimo takav stav, da sve ostavimo za sobom i krenemo za Njim, onda zasigurno nije mislio da zaboravimo na baštinu koja čini našu memoriju, u kojoj je pohranjena naša prošlost, da zaboravimo na svoje stare, na njihove žrtve i ono dobro što su učinili. Poziva nas da promijenimo odnos prema prošlosti. Da ne živimo u njoj kao zatočenici starih neprijateljstava, strahova i mržnji. Da se ne zaustavljamo na onome što ne možemo promijeniti. Sjećanje i čišćenje pamćenja nije zatočenje, nego oslobađanje od balasta negativnosti, a prihvaćanje one mudrosti koja čini ekstrakt samoga života. Memorija patnje može biti učiteljica jedino ako je oslobođena bijesa i mržnje. Zato je važno ići naprijed. Promislimo na ljude koji se uspinju na vrh velike planine. Ako jedan umre, hoće li ostali ostati s njim i oplakivati ga danima, ili će krenuti dalje s uspomenom na njega? I kad se uspnu na vrh, neće li njegov duh biti s njima? Mislim da nam Isus o tomu govori. To znači živjeti u sadašnjosti. Ispunjati svaki trenutak svog života sviješću da postojiš, da možeš uvijek nešto učiniti, i da svaki tvoj trenutak ima veliku vrijednost. Pitanje je što ćeš sam od te vrijednosti učiniti. Hoćeš li je umnožiti ili potratiti.
Pojedinac pa i cijelo društvo mogu ostati zatočeni u kolektivnoj prošlosti jer je kontradiktorno, kaotično i proizvoljno vrednuju. Ljudi se danas ne mogu dogovoriti oko općih vrednota. Cijeli svijet se dijeli oko dva tabora: onoga koji vjeruje da je ishodište dobra koja imamo u Bogu, i onoga koji vjeruje da dobro proizlazi iz čovjeka. I jedan i drugi tabor može patiti od vlastitih protutječnosti. U prvom je puno onih koji zakazuju kad bi trebali posvjedočiti vlastitim primjerom božanski nauk. U drugom vlada opća kontradikcija: ako je dobro utemeljeno u samom čovjeku, ako nema božanskog demijurga, zašto onda toliko nepovjerenje, toliki pesimizam o naravi čovjeka? Zašto ateisti najviše Bogu zamjeraju za postojanje zla ako ne vjeruju u tog Boga, ako im je strahota i neobjašnjivost tog zla argument protiv samog Boga? Dobro, ako po njima Boga nema, onda tko je stvorio svo tlo zlo ako ne čovjek? Pa odakle onda može doći dobro ako je čovjek sam po sebi tako zao? Kako vjerovati u dobro pored takvog zla na svijeta? Kako vjerovati u bilo što ako nema Boga? Ako je sam čovjek zakonodavac onda je vrlo nepouzdan i na njemu samom, bez nekog višeg utemeljenja, ne može se ništa trajno graditi. Neki ljudi vjeruju da je čovjek po naravi više zao nego dobar. Ja u to ne vjerujem. Zaista vjerujem da je čovjek stvoren po naravi dobar, ali je u mnogočemu slab i podložan lošim utjecajima. Sva ljudska posrnuća najviše dolaze zbog nedostatka ljubavi. Da je čovjek po naravi zao, ne bi žudio za ljubavlju, ne bi bio kadar stvoriti velika djela uma i duha, ne bi bio sposoban za prijateljstva, herojstva, za vic, smijeh, radost, igru…
Photo: Pixabay
izvor: http://www.zoranvukman.com/