Ipak je bolje da se Mislav rodio

 

Hrvatska društvenomrežna scena je nerijetko dom raznih čudnosti, neukusnosti i promašenih filozofskih poanta. Jedan od odličnih (iako u ovom kontekstu „odličan“ znači „krajnje morbidan“) primjera je poster o Mislavu, hipotetičkom dječaku kojeg majka ipak nije abortirala a sada se nalazi u nesretnim životnim prilikama.

Primijetio sam da je stvar izašla i na facebook stranici Brune Šimleše, na kojoj je on napisao da je za njega to početak i kraj svake rasprave oko prava na izbor. Poanta cijelog postera je pomalo nejasna jer su tvrdnje vrlo sugestivne, kao što svjedoči potpis u donjem desnom kutu od „www.ukljucijebenimozak.com“.

Naravno, ako piše da se valja uključiti mozak onda je zasigurno riječ o pametnoj stvari.

U ovom kratkom fragmentu, prikazat ću zašto mislim da je ovaj poster moralno oduran (u nedostatku bolje terminologije), zašto je dobar prikaz pokvarenosti društva i zašto se u svojoj morbidnoj promašenosti može iskoristiti čak i za svrhe suprotne onima koje su zamislili postavljači ovog komadića propagande.

Analizirajmo prvo što piše. „Ovo je Mislav“. Ok, odlično. „Mislava mama nije abortirala“. Baš lijepo od mame što ga nije ubila, pohvalno. „Mislav sada ima 12 godina, tata i mama su mu nezaposleni i puno piju“. Žao mi je zbog toga. „Mislav želi živjeti“. Drago mi je. Čini se da Mislav bez obzira na svoje neprilike ima zdrav odnos prema životu.

Sad dolazi velika poanta autora postera, poruka koja je „početak i kraj rasprave o izboru“: „okanite se više embrija i počnite brinuti za one koji stvarno trebaju vašu pomoć!“

Ok. Počnimo od implikature. Budući da se spominje da Mislava mama nije abortirala i da je sad u nesretnim prilikama, odaje se dojam da bi bilo bolje da ga je mama abortirala. Ostavlja se dojam da protupobačajnom politikom stvaramo socijalne slučajeve koji nam kasnije samo čine probleme i komplikacije. Kakvo će dijete alkoholičara ispasti, kakav je to nedostojanstven život? Nije li bolje ne postojati?

Što se tiče direktne poruke, stvar je jasna: što se događa s embrijima je potpuno nevažno, moramo se baviti isključivo onim rođenima. Dakle, umjesto da se brane prava svih ljudi, morali bismo se baviti samo nešto starijim primjercima vrste Homo sapiens.

Recimo da probamo izvući neki argument iz toga, mogli bi ga prikazati ovako, kao modus tollens:

  1. Ljudska prava pripadaju bićima s razvijenim intencionalnim stanjima.
  2. Embriji nemaju razvijena intencionalna stanja.
  3. Dakle, ljudska prava ne pripadaju embrijima.

Konsekventno, ne bismo se energično trebali baviti bićima koja uopće nemaju inherentna ljudska prava, već bi bilo razboritije pažnju posvetiti nešto starijim primjercima te iste vrste bića koja imaju ljudska prava, poput dvanaestogodišnjeg Mislava. Sad, možda se pitate otkud sam izvukao intencionalna stanja i što su ona?

Valjalo bi napomenuti da je nezahvalno raditi konkretne argumente iz propagandnih parola, jer je glavnina njihovog sadržaja zapravo neizrečena, ostaje implicirana. No, intencionalna stanja su mi se činila prikladnim jer poster nalaže da Mislav  i slični zaista trebaju našu pomoć, odnosno, u nekom su modalitetu koje tipično u ovom kontekstu zahtjeva određenu svijest. Dana nam je informacija da su Mislavovi roditelji alkoholičari, a na slici koju su izložili, dječak djeluje nesretno. Implikacija toga je da Mislav osjeća patnju, stoga, treba našu pomoć.

Intencionalnost je kompleksan filozofski pojam, ali ga možemo jednostavno shvatiti kao svojstvo mentalnih stanja u njihovoj usmjerenosti na nešto, u njihovoj dispoziciji prema nečemu. Tipično je intencionalnost svojstvo svjesnih bića koja svoj mentalni život mogu percipirati u odnosu s nečim drugim.[1]

Primjerice, uočavamo da trebamo nešto izvan nas samih, jedino ako se možemo spoznajno izdići iz sebe i otvoriti dispoziciju prema nekom vanjskom objektu. Mislav ima intencionalna stanja. On je nesretan, on treba pomoć, on želi živjeti, on ima ljudska prava.

Bezimeni embrij nema intencionalna stanja, on nije nesretan, on ne treba pomoć, on nema htijenja za životom, on nema ljudska prava. Ima li ovo smisla? Odgovor: ne.

Zašto je odgovor ne? Zato što su ljudska prava inherentna bićima prema njihovoj naravi, a ne prema svjesnim stanjima ili intencionalnostima u danim vremenima. Dublja razrada pojma ljudskog prava kao inheretnog čovjeku i rasprava o tome je li embrij ljudsko biće ili ne može se pronaći u dva članka na ovom blogu, jedan je od cijenjenog kolege Rochejacqueleina koja je ovdje, a drugi, od moje malenkosti, je ovdje.

Osim toga, ovu ideju je lako demonstrirati primjerima: recimo da je osoba x u komi i nema intencionalna stanja. Ima li osoba x pravo na život? Ima! Recimo da x spava i nema intencionalna stanja. Ima li osoba x pravo na život? Ima! Dokaz tome je što ne smijemo ubiti ljude u komi kako nas volja i što ne smijemo ubiti ljude na spavanju.

Dakle, nije važno je li x svjestan ili intencionalan u vremenu t1 ili t2, nego je li svjestan ili intencionalan po naravi koju posjeduje. Ako je odgovor da, ona je ta narav ono što mu jamči elementarna prava. Ako je odgovor ne, onda x ne posjeduje nikakva inheretna prava.

Pridavanje prava određenim dispozicijama mentalnog života je neutemeljena i opasna ideja s, prema primjerima, apsurdnim reperkusijama. Ako je tomu tako, prva premisa (1) u argumentu je lažna, pa time cijeli argument ne stoji.

Ako imamo društvo u kojemu se krše elementarna ljudska prava, morali bismo se truditi da imamo pravednije društvo u kojemu se to ne događa. Dakle, sasvim smo opravdani biti proliferi i boriti se za život embrija. Ono s čim se slažem u samom posteru jest da ne bi trebali zanemariti važnost adekvatne socijalne skrbi za djecu u disfunkcionalnim obiteljima. Težnja za pravednim društvom bi, naravno, morala uzeti u obzir već rođenu djecu u neadekvatnim uvjetima.

No, vrlo je čudna ideja da ulaganje napora u jedan od tih problema znači ignoriranje drugog problema. Mi smo kao društvo savršeno sposobni paralelno rješavati različite socijalne probleme i zahtijevati provođenje prava na život – to uopće nisu međusobno isključive ni proturječne problematike. Zapravo je apsurdno fokusirati se samo na probleme jedne dobne skupine ljudi, dok sasvim ignoriramo elementarna prava druge dobne skupine ljudi. Propaganda ovog postera je time propaganda za društvenu nepravdu i nejednakost.

Što se tiče početne insinuacije da je Mislav, uzevši u obzir sadašnje okolnosti, trebao biti abortiran: ne znam što bih na to rekao, iskreno se sablažnjavam na takvu ideju. Zanimljivo je da to mišljenje imaju ljudi koji se nisu odlučili ubiti, odlučili su da im je život osobno dovoljno vrijedan, ali ipak ne bi imali ništa protiv da se netko drugi uopće nije ni rodio.

Cijeli ovaj sustav mišljenja je utemeljen na morbidnoj ideji da život mora biti ovakav ili onakav da bi bio vrijedan življenja, osoba mora biti toliko i toliko sretna i mora biti okružena takvim i takvim ljudima. Naravno, nitko ne zna koliko će neki zametak u budućnosti biti sretan i što će njega osobno veseliti, pa se onda, poput baba vračara, dajemo u predviđanja možebitnog budućeg života dotičnog djeteta i nabijamo mu mjerila sreće koja bi on morao doživjeti u budućnosti da bi njegov život bio vrijedan življenja. Ne želimo mu ni dopustiti da sam odluči za život ili protiv kad postane svjestan, jer se ipak bojimo da bi na kraju ipak bio kao Mislav i odlučio da zapravo želi živjeti.

Mislav je zapravo postao heroj cijele priče. Nije abortiran, živi u lošim uvjetima, a želi živjeti. Nije li to, na neki način, potpuno izvrnuta poanta od one koje su autori postera htjeli plasirati? Mislav, kad je postao svjestan, odlučio je da mu je život vrijednost, bez obzira na roditelje alkoholičare i trenutnu nesreću. Mislav (ili analogni slučajevi kojih je on samo simbol) je tako postao dodatni razlog protiv pobačaja a ne suprotno.

Fred Delacroix

 

izvor: http://www.konzervativac.com/


[1] Pomalo ad hoc za potrebe ovog teksta, inače, vjernije tematiziranje samog pojma može se naći ovdje: https://plato.stanford.edu/entries/intentionality/